Među biografijama koje na ovim prostorima pobuđuju veliku pažnju je i ona Željka Mitrovića, vlasnika Pink televizije. Prvo je imao bend koji se zvao “Oktobar 1864”, a uz njega i želju da upiše džez akademiju Barklee. No, želje se ne ostvaruju bez novca. Kako bi isplatio 30.000 dolara, koliko košta sticanje naobrazbe na ovako uglednom koledžu, otvorio je studio.
Vidjevši koliko mu posao dobro ide, i ambicije s akademijom su ga brzo prošle. U njegovom studiju ploče su počeli snimati Balašević, Bajaga, Čorba… ljubav prema biznisu je postajala jača i jednog dana je odlučio pokrenuti i Pink radio. Za godinu je postao najslušaniji radio u Srbiji. Na koncu, kao logičan slijed svih spomenutih uspjeha Mitrović je osnovao i istoimenu televiziju, danas najveću medijsku korporaciju u Regiji.
Kako je njegovo poslovno carstvo raslo (uključivalo je više od deset kompanija), tako su se rađale i priče da se obogatio u vrijeme Miloševićevog režima. Sve ove navode odlučno je demantirao napomenivši da je 95 posto Pinkovog kapitala nastalo nakon demokratskih promjena u Srbiji.
S prvim čovjekom ružičaste imperije (Televizije Pink), koja je prije nekoliko dana u Beogradu obilježila 20 godina poslovanja, razgovarali smo u Rovinju. Mitrović je u okviru Weekend Media Festivala bio učesnik vrlo posjećene diskusije “One on One: Željko Mitrović”. Organizatori su naglasili da je Mitrović prvi put pristao biti sudionik jednog ovakvog razgovora.
Osim što je govorio o gore navedenim stavkama, Mitrović je naglasio i to da njegova kompanija završava troipogodišnji proces finansijskog oporavka, da od ove jeseni emitira vrlo gledane emisije iz vlastite produkcije, te da je danas najveći content provider u ovom dijelu Evrope s više od 26 studija i više od 1.100 zaposlenih u Regiji.
Osim o poslu, s jednim od moćnijih ljudi Srbije razgovarali smo o njegovoj porodici, prijateljima, poslovnim partnerima, godinama, ali i o lifestyleu koji sebi na ovim prostorima mogu priuštiti tek rijetki. Bio je otvoren da govori o svakoj temi…
Šta čovjek koji u životu ima praktično sve može reći; da li ima više iskrenih prijatelja ili iskrenih neprijatelja?
– Pa prijatelji su uvijek ograničena kategorija, vrlo pažljivo birana. Na svoja prijateljstva sam veoma ponosan. Nemam ih previše, ali ona koja imam, predstavljaju veoma značajnu kategoriju u mom životu, zato što su mi više puta, kada su moji padovi bili u pitanju, prijateljstva i personalni kontakti bili od ključnog značaja da se oporavim i da se vratim u pogon. Ona su praktično jedina stvar u životu koja je stvarna i koja uvijek ostaje, sve ostalo je manje-više iluzija. A, neprijateljima se uvijek radujem.
Vjerujete li mnogo ljudima?
– Nažalost ne, ali bih volio da to promijenim.
Prije nekoliko godina ste izjavili da Pink televizija nije neraskidivo vezana za Breninu i Bobinu muzičku imperiju, što ste jesenjom programskom shemom i potvrdili. Umjesto Grandovih emisija, Pink emitira emisije iz vlastite produkcije. U kakvoj atmosferi ste se razišli?
– Počistili smo sve đubre s našeg programa. Razišli smo se u lošoj atmosferi, jer je to bilo iznenađenje za nas, ali, s druge strane, kao da nas je Bog pogledao da se tog đubreta riješimo.
A, zašto kažete da Vam je to bilo iznenađenje?
– Iznenađenje zato što smo mi prema njima bili jako korektni i nosili ih kao veliki kamen i veliki teret, iako smo i sami znali da je to nešto što opterećuje naš program. Mnogi su nas kritikovali zbog kulturnog, ovakvog ili onakvog nivoa koji je stalno opterećivao ukupan imidž Televizije Pink.
Sada smo u prilici da se legitimišemo kao ozbiljan proizvođač i da pokažemo kako bi izgledale naše verzije muzičkog programa koji bismo u sopstvenoj produkciji proizveli, i evo pokazalo se da su rejtinzi koje postižemo nekoliko puta veći od onoga što su oni predstavljali, a, s druge strane, meni je uvijek komplikovano da odgovaram na ovakva pitanja, oni su jedna obična diskografska kuća, a mi smo televizija s najvećom produkcijom u ovom dijelu Evrope.
Kako se inače nakon poslovnog razlaza održava komunikacija?
– Nema komunikacije, prije svega zbog toga što se mi oko toga nismo dogovorili nego su oni odlučili, a pošto su odlučili sada neka idu svojim putem i ja im želim svu sreću.
Na Weekend Media Festivalu ste najavili da se od jeseni okrećete jednoj urbanijoj publici. U Bosni se jako prati emisija Pinkove zvijezde, možete li najaviti još neke formate koje ćete u narednom periodu uvrstiti u progransku shemu?
– Mogu. Još veći format od Pinkovih zvezda i Pinkovih zvezdica će biti format koji se zove Prvi komičar Regiona. To će također biti talent show koji u svojoj strukturi neće imati pjevanje, ali će imati dvominutne ili trominutne nastupe velikog broja ljudi koji za sebe misle da su šarmantni, da umiju da zabave društvo, da umiju da ispričaju vic, koji se smatraju stand-up komičarima ili bilo kojim drugim komičarima. Mislim da će taj format biti jedan od zapaženijih, ne samo u ovoj sezoni nego u dugom nizu narednih godina.
Gledate li Vi televiziju?
– Kako ne. Pažljivo.
Utakmice?
– Ne, utakmice uopšte ne gledam. Nisam sportski orijentisan.
Nerijetko ističete da Vam je supruga Milica (direktorica programa Pink televizije) veliki oslonac i da je u važnim odlukama ona bila Vaš ključni saveznik. Je li bolja od Vas naprimjer, u pregovorima?
– U jednoj kategoriji ima nedvosmisleno veoma izražen talent, a to je u prepoznavanju afiniteta najšire populacije. Ja sam malo hermetizovan i moji ukusi su u produkcionom smislu, rekao bih svjetski, ali kada je sam sadržajni fine-tune u pitanju, mislim da ona bolje prepoznaje posebnost populacije koja živi na ovom podneblju, tako da, kada bih ja pravio, ali u apsolutnom smislu samostalno program, na mom programu ne bi bila nijedna kompozicija koja spada u kategoriju narodne muzike. Ali, Milica je ta koja me stalno ispravlja i koja mi daje putokaze koji su manje urbani.
Imate tri kćerke i sina. U čemu su Vam najsličniji. Imaju li žicu za biznis?
– Kako ko. Iz drugog braka Kristina i iz prvog Sandra imaju. A, mislim da mi je sin Sale više sportski orijentisan. Za najmlađu kćerku mislim da će biti apsolutno usmjerena ka nekoj umjetnosti.
Vječna polemka se vodi o tome trebaju li mediji obrazovati publiku ili publici treba dati saržaj koji ona želi. Ono što se generalno spočitava medijima danas, a izuzetak nije ni Vaša televizija, jeste da nerijetko emitiraju nekvalitetan program.. Publika ne razumije i ne pravi razliku između uloge privatnog, odnosno komercijalnog, i državnog medija. Kako to objašnjavate?
– Komercijalni mediji na svim geografskim širinama i dužinama ove planete imaju potpuno isti projektni zadatak, i imaju iste standarde kada je ostvarivanje njihove komercijalizacije u pitanju. Oni rade istraživanja, na osnovu istraživanja utvrde apsolutno šta su očekivanja i potrebe populacije ili ciljne grupe kojoj se obraćaju, te prema tome ulaze u formatiranje programa. To je program koji se obraća onoj populaciji za koju se taj medij odlučio, i ideja je da se prikupi što veći broj gledalaca u okviru takve jedne ciljne grupe ili ukupne populacije.
Da još pojednostavim, to sam danas u Rovinju rekao, ako bismo htjeli u jednoj rečenici da objasnimo čime se mi komercijalni medij bavimo, to je: mi, zapravo, preprodajemo ljudsku pažnju. Kupujemo je s nekakvim programima i onda je takvu prodajemo nekakvim klijentima. U toj bici, a bitka je poprilično nemilosrdna, ponekad i brutalna, pridobija se svaki gledalac koji se može dobiti, naravno, uz poštivanje svih onih ograda koje je zakon već uspostavio.
Kako se Vi na takvom tržištu obračunavate sa, neću reći konkurencijom, jer ističete da je nemate, ali evo, s ljudima koji ulaze u područje Vašeg poslovnog djelovanja?
– Welcome, ja ih uvijek čekam. Volim da ih pobjeđujem. Snagom misli i kreativnom snagom. Ono što je meni jako značajno, jeste da imam vrlo dobre podatke. Ako mi stigne neispravan podatak o gledanosti, onda mogu da napravim greške, ali ako je podatak ispravan o gledanosti, o kvalitetu ciljne grupe, o formatu, obliku, nikakav problem ne postoji da vrlo brzom produkcionom mašinom mi uspostavimo bilo kakav programski koncept ili programsku shemu koja u apsolutnom smislu daje rezultate vrlo brzo i koja mijenja podatke u istraživanju.
Kakav je Vaš život bio u proteklih dvadeset godina, koliko i traje ružičasta imperija?
– Sada kada pogledam tih dvadeset godina brzo su prošle, prošlo je sve kao trenutak, ali to nije ni fraza ni floskula, stvarno je prošlo beskonačno brzo. Toliko se različitih stvari desilo, toliko uspona, toliko padova, toliko srećnih momenata, toliko suza…
Plačete li Vi ikada?
– Ne, ali ponekad plače moja okolina. Plakao sam kada mi je otac umro. Tada sam pustio suzu.
Kažete da volite pobijediti kada Vas otpišu. Jeste li mnogo puta bili pritisnuti uza zid, da kažete nema izlaza?
– Svaki dan sam pritisnut. Ali, nikada ne postoji bezizlazna situacija, to mi je osnovni moto. Život me naučio tome. Ako me pitate da li sam ovo prepisao ili usvojio, ne. Inače, jako teško usvajam prepisano i napisano.
Svi uspješni ljudi imaju jednu zajedničku stvar, a to je da svi odreda spavaju jako malo sati. Malo prije ste kazali da u posljednje vrijeme spavate samo dva i po sata.
– Vrlo brzo ću početi duže da spavam. Jer, ako čovjek izgubi zdravlje, onda sve ostalo nema baš nekog velikog smisla.
Sjećate li se kolika Vam je prva plaća bila?
– Ne mogu da se sjetim. Uvijek sam plate imao izražene u dividendama.
Ali, prvi džeparac koji ste zaradili? Jeste li ikada ikakav fizički posao radili?
– Nikada. Najteže što sam ponio u životu je pojačalo i gitara.
Vi važite za čovjeka koji ima istančan ukus kada je riječ o stvarima koje čine Vaš lifestyle. Uz Vaše ime se spominju avioni, kamioni, jahte, lijepe žene…, šta je od svega toga tačno?
– Sve to, samo ne kamioni (smijeh).
Šta Vam je pasija?
– Uspjeh. Jer mi budi energiju. Uspjeh i pobjeđivanje me čine drugačijim, boljim, bržim, kvalitetnijim, bolje hemijski uspostavljenim unutar svog organizma.
Zašto nosite crno?
– Da ne bih gubio vrijeme ujutro kada se oblačim, ovako mi je lakše, ne moram kolore da sklapam i gubim vrijeme.
Najavljujete da će za nekoliko godina Vaša kompanija ostvarivati neto profit 27 miliona? Kakav odnos imate prema novcu?
– Nikakav. Uopšte nisam money-oriented. Jedino što me zanima jeste da imamo velike profite da bi mogli još brže da se razvijamo. Isključivo u tom smislu me novac zanima, a da ga arhiviram i lagerujem po nekakvim bankovnim računima, nikada nisam imao tu ideju.
Na Vaše rođendane su imali običaj dolaziti i holivudske zijezde. Kako doživljavate godine, bojite li se starenja, primjećujete li sijede?
– Nisam više ni tako mlad. Nerviram se nekad zbog pokoje sijede, jer me podsjete da više nemam 20 godina i da život ide neumoljivo, da se točak vremena ne može usporiti, a s druge strane, to je priroda i moramo se sresti s tim prije ili kasnije.
ŽAO MI JE ŠTO SINA NISAM AGRESIVNIJE BRANIO
Prije nekoliko mjeseci doživjeli ste pravu porodičnu tragediju, i taj slučaj je još otvoren. Vaš sin Aleksandar autom je u Beogradu usmrtio gimnazijalku Andreu Bojanić. Umjesto da pokušate maksimalno prikriti taj čin ili ga barem ublažiti, što mnogi roditelji nerijetko rade, Vi ste, uzeli svog sina i odveli u policijsku stanicu da kaže šta se desilo.
– Apsolutno, to sam uradio, ali pogotovo je to bilo lako zato što sam vjerovao svom djetetu da se desilo baš kako se desilo, jer ta nesrećna djevojčica je istrčala na crveno svjetlo, da sam ja bio za volanom, ništa se ne bi desilo.
Njegova verzija je meni bila poznata nakon nekoliko minuta od tog događaja. Tek sam bio sletio na aerodrom kada sam to saznao. Nisam znao da li mogu da mu vjerujem ili ne vjerujem, pogriješio sam što mu nisam vjerovao u apsolutnom smislu, jer bih ga mnogo agresivnije branio.
Na kraju je vještačenje i sve ostalo potvrdilo da je svaka riječ koju je rekao bila istinita. Svaka tragedija ovakvog tipa ostavlja posljedice, ostavlja ožiljke…