Puno sam lijepog čula o Editi Đapo prije nego smo se upoznale prije nekoliko dana. Mlada amibiciozna žena koja je završila fakultet u Sarajevu, ali magistarske i doktorske studije u Japanu, sažela je u sebi hercegovački žar i istočnjački mir. Iako su se ispunili svi uslovi da njen ostanak u Japanu bude lagodan, odlučila se vratiti i staviti na raspolaganje svojoj domovini.
Ne iznenađuju ovakve priče, nije Edita usamljena priča o uspjehu i domoljublju, ono što je odvaja od sličnih njoj jeste gotovo nestvarna skromnost i nenametljivost.
Edita je rođena u Trebinju, a imala je jednu godinu kada je u Sarajevo doselila s roditeljima. U gradu na Miljacki završila je osnovnu i srednju školu, te Ekonomski fakultet tokom rata. Po završenom studiju radila je u Ministarstvu vanjskih poslova u Odjelu za rekonstrukciju i tamo poželjela da studira razvoj Japana poslije Drugog svjetskog rata. Tada bi, naravno, razmotrila je li moguće taj njihov način oporavka primijeniti na BiH. Posrećilo joj se jer upravo u to vrijeme vlada Japana je davala stipendije bh. studentima. Dobila je njihovu stupendiju i 1999. godine otišla u Japan.
Koliko Vam je trebalo da naučite japanski jezik?
– Godinu sam intenzivno učila njihov jezik, a potom sam počela pohađati nastavu na magistarskom studiju. Naravno, kad živite na mjestu dešavanja, svakodnevno učite jezik i cijeli proces ide znatno brže. Težak je jezik i mora se učiti kontinuirano. Te kandžije i logika jezika nešto je novo za ljude s naših prostora.
Kako su izgledali Vaši prvi dani tamo?
– Sve mi je bilo novo i neobično, ali sam i ja njima bila neobična. Sjećam se situacija i da su mene gledala njihova djeca kao da sam neko čudo, pokušavali su da me dodirnu i bilo im je interesantno razgovarati sa mnom. Vrlo su ljubazni prema strancima, stavljaju se na raspolaganje da vam pokažu, objasne. Shvataju da im je jezik težak i trude se pomoći da ga što prije savladate. Evropljani zaista uživaju u Japanu.
Kakav je imidž naše zemlje u Japanu?
– Mislim da je BiH najljepše predstavljena u Japanu. Njihova vlada je počela davati te stipendije, dolazili su edukovani ljudi i svako od njih je radio neko svoje istraživanje i predstavljao svoju zemlju na najbolji mogući način. Zatim, Ivica Osim, koji je vodio njihov nacionalni tim, učinio je da popularnost BiH u Japanu postane velika. I danas se pišu knjige o Osimu i njegovim taktikama. Jadranka Stojaković je na poseban način povezala Japan i BiH. Naučila je Japance da pjevaju na bosanskom, ali i obratno. Tamo BiH ima sjajan imidž. I zbog sjajnih studenata koji su tamo bili i nastavili povezivati naše zemlje.
Udali ste se u Japanu. Kako se tamošnji muškarci udavaraju, osvajaju?
– Drugačiji su od nas. Mnogo su povučeniji i ljubav pokazuju gestima, manje o tome govore. Svog muža sam srela već prve godine mog života tamo. Zabavljali smo se četiri, pet godina prije nego što smo se uzeli. Širokogrudi su, razumni…
Kako su Vas prihvatili njegovi roditelji? Koliko su uopće otvoreni prema drugim kulturama?
– Zavoljeli su me njegovi roditelji odmah, bili su sretni zbog nas, požurivali su nas u tome da se vjenčamo, da imamo djecu. Uglavnom, ja sam u Japanu završila doktorske studije, zaposlila se na tamošnjem fakultetu, udala se, rodila dijete, ali sam, kada je Ema malo porasla, poželjela da dođem u BiH. Željela sam najprije da utječem na obrazovni sistem u BiH, dobila sam ponudu od profesora Ejupa Ganića da radim na njegovom univerzitetu jedan semestar, što mi se učinilo kao dobra prilika da Ema uči bosanski jezik. Znala je ponešto, ali ne i dovoljno. Kasnije sam poželjela da produžim svoj boravak u BiH i konačno sam došla 2009. godine i do danas sam tu. Sada radim na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) i sretna sam sto mogu biti dio ovog projekta u obrazovanju.
Šta biste iz japanske kulture, mentaliteta poželjeli za nas?
– Tu njihovu širokogrudost i osjećaj za moral i odgovornost. Sve javne ličnosti snose odgovornost svog javnog rada, pa tako kada je pjevač jedne od najpopularnijih grupa u Japanu uhvaćen u remećenju javnog reda i mira u pijanom stanju u parku, na šest mjeseci mu je zabranjen javni rad. Dakle, otkazani su svi koncerti, intervjui, reklame… na taj period. Također, najpoznatija tamošnja glumica uhvaćena je dok se drogirala i zauvijek joj je zabranjen javni rad. Popularnost nosi određene benefite, kao što je lagodniji život, ali u isto vrijeme i odgovornost. Stav prosječnog Japanca jeste da takvi ljudi utječu na njihovu djecu i zbog toga se ne mogu ponašati kako žele.
O Japanu posljednjih godina ponajviše saznajemo iz knjiga Harukija Murakamija zbog njegove planetarne popularnosti. Ako je suditi prema njegovim pričama, ni suvremenom Japancu se nije teško odlučiti na suicid, ako se ne smatra dovoljno uspješnim. Strašan pritisak.
– Pa zato sam bila sklonija odgajati Emu u našem okruženju. Od malih nogu im se nameće imperativ da u svemu moraju biti najbolji. Najbolja osnovna škola, kvalitetno muzičko obrazovanje, najbolji fakulteti, firme… Ako nešto poremeti taj plan, nije im teško izgubiti svrhu življenja. Obzirom da sam preživjela strahote rata u BiH, moje kolege i studenti su uvijek tražili od mene da im pričam o tome, a naročito o istinskoj vrijednosti života i da nešto što izgleda kao neuspijeh u sadašnjem trenutku može donijeti nešto izuzetno pozitivno u buducnosti.
Šta ste zaključili, istražujući rekonstrukciju japanske privrede nakon Drugog svjetskog rata? Je li moguće primijeniti bilo kakav model na BiH?
– U vrijeme nakon Drugog svjetskog rata razvijala se cjelokupna svjetska ekonomija, što je olakšalo i razvoj Japana. Bio im je lakši pristup finansijskim sredstvima, lakše je bilo proizvoditi. BiH danas posmatramo kao zemlju otvorenog sistema, tako da govorimo o potpuno različitom ambijentu. Ono u čemu su oni uspjeli jeste razvoj određenih privrednih grana, koje su bazne i povezane s drugim granama. Japan je ogromno trziste za razliku od BiH. No, ono što ih znatno razlikuje je da svaki proizvod prilagođavaju svom potrošaču i da se neprestalno usavršavaju. Puno su izvozili, konkurirali su na tržištu i samim tim usavravali sebe. Nakon Drugog svjetskog rata oni su pozvali sve svoje studente koji su studirali u inozemstvu da se vrate i da pomognu u dizanju zemlje. Oni su donosili svježinu u svaki napredak. Njihov sistem poštovanja radnika je za svaku pohvalu. Svakom menadžeru je veoma važno šta njegov radnik misli o kompaniji, koliko je zadovoljan uslovima rada.
Kako je tekao Vaš put od predavača na fakultetu i zamjenika ministra finansija i trezora BiH?
– Kada sam 2009. godine došla da predajem u Sarajevu, priključila sam se SBB-u, koji je u to vrijeme bio u osnivanju. Razlog tome je bila činjenica da sam željela da djelujem u društveno-političkom smislu, da korigujem, popravim. Smatrala sam obavezom da se kao doktor nauka stavim na raspolaganje državi. Izbor stranke za mene kao ekonomistu je bio sasvim logičan. Stranku predvodi Fahrudin Radončić, uspješan publicista, biznismen… čovjek koji je davao političku viziju. Ne znam koliko se sjećate, ali on je od početka govorio da su ekonomija i regionalne integracije izlaz za BiH. Danas se sve to potvrđuje. Kroz svoj rad u stranci, dobila sam poziciju zamjenika ministra finansija i trezora 2012., i bila sam privilegovana da budem imenovana u Vijeće ministara zajedno s predsjednikom Radončićem, koji je u to vrijeme imenovan za ministra sigurnosti. U Vijeću ministara imala sam priliku da vidim svu tu pozitivnu energiju koju je Radončić unio. Ponajviše u domenu odlučivanja i odgovornosti. Pratila sam njegov rad. Svi znaju da je u jednoj godini učinio više nego svi njegovi prethodnici za pet godina, a to nisu moje procjene nego ocijene medjunarodne zajednice. Ostvarili smo i rezultate u Ministarstvu finansija. Postigli smo veći budžet za obdusmene, pomogli smo Tužilaštvu, pokrenuli smo uplatu ulaznih karata za IPA fondove…
Građani BiH su očajni, vjerovatno niko više i ne vejruje da će se za BiH desiti neko ekonomsko čudo. Šta je realno u tom smislu?
– Vijeće ministara pravi uslove za ekonomski razvoj, jer poluge razvoja su na vladama entiteta. Entitetske vlade bi se trebale pokrenuti. Mnogo sredstava iz budžeta se izdvaja za poljoprivredni razvoj i poticaj kompanijima. Ideja je da se dâ poticaj firmama da rastu, zapošljava i vraća kroz takse to što je dobila. Nažalost, to se ne dešava. Nemar, nerad ili neznanje posebno ove posljednje vlasti, jeste nevjerovatnih razmjera. Uzmite primjer ministra Mikulića, koji je zbog svog nemara da produži ugovor sa softverskom kompanijom obustavio registraciju novih firmi. Gotovo 600 firmi je čekalo na registrovanje, a znamo da svakako imamo problem s tromom birokracijom. A onda je ministar svojim nemarom obustavio nešto što treba da se popravi. Mi trebamo odgovornije ljude, one koji će biti posvećeni svom poslu, one koji će konačno shvatiti da su usluga, servis građanima, privrednicima, poljoprivrednicima, svima, a ne sami sebi svrha.
Kako se snalazite s japanskim specijalitetima. Pretpostavljam da Emi spremate njen omiljeni?
– Ema najviše voli udon, to su japanski rezanci u supi koja se pravi s puno povrća i najčešće na pilećem mesu. Naravno, tu su alge, gljive…
Gdje nabavljate alge u Sarajevu?
– Ima ih kupiti u prodavnicama širom Sarajeva.
Kako organizirate svoje slobodno vrijeme?
– Imam ga jako malo, ali tada volim izaći s prijateljima, čitam… Ne bavim se sportom, ali volim otići na planinu. Naravno, vikend uvijek provodim sa kcerkom.
Principi roditeljstva
– To je, vjerovatno, najteže pitanje. Mislim da svaki roditelj najbolje zna šta je dobro za njegovo dijete. U Japanu postoji poslovica koja kaže: “Ne ispuštaj dijete iz naručja do treće godine života, do sedme ne puštaj mu ruku, do petnaeste ne sklanjaj pogled s djeteta, a nakon petnaeste ne daj da mu srce ode”. Kao i svaki roditelj djeteta koje ulazi u pubertet, strpljiva sam i ponekad se pravim da nisam čula neke komentare. Razgovaram o svemu sa svojom kćerkicom i voljela bih da joj pomognem da bude snažna, hrabra i odlučna osoba, ali obazriva i nježna prema drugima. Ove osobine već mogu da prepoznam u njenom ponašanju. Kako godine budu prolazile, ona će se osamostaljivati, ali će uvijek imati moju bezrezervnu podršku i ljubav – kaže na kraju razgovora Edita.