Htjela sam ove godine na SFF-u pogledati barem dva-tri filma iako sam već unaprijed znala da neću stići, jer ću, vjerovatno morati pratiti neki drugi event, neću dobiti kartu za ono što bih voljela pogledati, neću jer će, vjerovatno, padati kiša, pa će mi biti mrsko izaći, neću jer….Da, znam da filmski festivali postoje da bi se gledali svi filmovi, ali, eto, koliko god to želio, nekad jednostavno ne stigneš. I, na kraju, budem sretna ako pogledam ijedan…Kakav uspjeh…I ne, nisam željela nikakvu tešku tematiku, ništa što bi me opterećivalo, tjeralo da razmišljam o smislu to jest besmislu života, činilo mudrijom, iniciralo na pitanja koja nemaju odgovora….
Navijala sam za lakomislene romantične komedije. Ali u mnoštvu mojih misli onoga što ne želim, čini se da mi je podsvijest, suglasili bi se psihoanalitičari, prizvala baš ono što ne priželjkujem – “Tragovi prošlosti”….Film o ratu, zarobljenom britanskom vojniku kojeg muče toliko da smrt želi više nego išta drugo, ali, ipak, ostaje živ da se do kraja života bori s demonima prošlosti…I dok se Velika Britanija polako oporavlja od Drugog svjetskog rata, naš junak priče se pokušava izboriti s teškim noćnim morama, nesanicom, licem mučitelja koje ga posjećuje svaku noć čim bi sklopio preumorne oči…Onih koji ga razumiju sve je manje…Oni koji su s njim bili zarobljeni jedan po jedan sebi oduzimaju život, jer mir nije prirodno stanje za vojnika…
Mir nije prirodno stanje za vojnika, ali šta je s civilima, s običnim ljudima? Šta biva s njima ako su naviknuti na rat, ubijanja, granate…? Šta biva s nama? Sa strahom konstatujem kako je i nas, jednako kao i britanskih vojnika u filmu, sve manje, a sve je veći broj onih koji ne razumiju šta smo to prošli tokom četiri godine opsade, rata, gladovanja, ubijanja, mučenja…Kako smo sami ostavljeni da se do kraja borimo sa svojim demonima.
Slučajno ili namjerno, nakon što je puna dvorana “Tragove prošlosti” nagradila aplauzom, publiku je pozdravio mladi reditelj iz Gaze. Te večeri njemu i njegovom prijatelju, koji nažalost, nije mogao doći zbog dobro poznate situacije, uručena je nagrada Katrin Cartlige fondacije. Ime mu je Ashraf Mashharawi. Izbjeglica je u vlastitoj zemlji, izbjeglica je koja s porodicom danas živi u Gazi… Živi? To nikako nije prava riječ. On i njegova porodica POKUŠAVAJU živjeti u Gazi. Za svoj dolazak u Sarajevo i prolazak crvenim tepihom obukao je najljepše odijelo. Možda jedino koje ima, možda ga je i posudio…Svojoj lepršavoj mašti ovog puta oduzimam sve i jednog bambija dok ga pokušavam zamisliti kako na jedvite jade izlazi iz Palestine i odlazi u Sarajevo po nagradu za svoje dokumentarce koju itekako zaslužuje, ali koja mu u ovom trenutku ne znači baš ništa.
Vidim ga kako, u pauzi od granatiranja, posuđeno odijelo pakuje u neki zastarjeli komšijin kofer koji mu može poslužiti, grli svoju suprugu, djecu, roditelje i kaže im da se čuvaju, da će se brzo vratiti…On ide širiti glas o zlodjelima koja se dešavaju njegovom narodu. Možda će ga neko čuti, možda će jednom neko reći “STOP, dosta je”…možda će konačno neko razumjeti…vidim kako se nada jednako onako kao što smo se i mi nadali. I suze mi se slijevaju na lice dok ga slušam kako govori, riječi kojima se zahvaljuje dok mu drhti glas, jer znam da mu misli te večeri nisu u Skenderiji, nego u nekom malom trošnom stanu u Gazi.
Pitam se kako se osjeća dok gleda nas koji živimo u miru, koji slobodno šetamo, imamo da jedemo, pijemo, imamo struju, vodu…Smeta li mu? Zavidi li nam, jer ima na to puno pravo? Divim se njegovoj hrabrosti. Skenderija je na nogama…Ovaj hrabri dečko u jednom trenutku nas je vratio 20 godina unazad. Htjela bih mu reći kako će biti bolje, da izdrži, da sve jednom mora stati. Htjela bih mu reći puno toga. Htjela bih mu reći da nas, nesrećom, ima još koji razumijemo i da nije sam.