Svakom djetetu treba barem jedan daidža. Bilo bi dobro da ih ima više, ali i jedan je dovoljan za sreću, nosanje, podučavanje, izgovore, prijetnje i formiranje osnovnih životnih stavova. Daidža je istrajna kategorija, srodstvo najvišeg reda s obzirom da na mater liči najviše. Dok su tetke najblistavije dok ne dobiju svoju djecu, daidže jednako sjaje cijeli život. Daidža nije isto što i amidža, ni po ljubavi, ni po čuvenju. Da je to isto, bosanske fratre, one mitski dobre ljude kojima je tuđe dobro ispred vlastitog, zvali bismo stričevi a ne ujaci.
Žao mi je što nemam brata, što moja djeca neće imati daidže, pa ću parafrizirati riječi Duška Radovića…”majke rađajte djeci braću, jer braća će jednom biti daidže, a daidža je nezamjenjiv dar svakom djetinstvu.”
A ja imam puno daidža. Puno sam kilometara svijet gledala s njihovih ramena. Tetovaža iz JNA na radom izvajanoj nadlaktici, cigara u ustima i dva užarena jezerca koja klicaju svakom mom uspjehu. Jedan me je naučio voziti bicikl na dva točka. Satima je posrtao pridržavajući sic, dok se najzad nisam otisnula sama. Pristao je kupiti lutkicu pod uslovom da joj on da ime. Zvala se Helga i bila je trudna. Sto puta je bilo teže šivati joj robicu zbog ispupčenog stomaka, a daidži i danas brk poskakuje od smijeha kad to spomenemo. Kasnije sam mu izrezala kožnu jaknu makazama. Malo. Nije se baš vidjelo, i ne pamti se baš moje tadašnje opravdanje.
Drugi me zaljubio u novine. Kupovao ih je strpljivo dok nije pogodio šta mi se sviđa. Poslije ih je kupovao kao nagradu za dobro obavljeni posao. Pričali smo o stripovima i njegovim djevojkama. Najveći mangup među njima upućivao me u važnost pripadanja grupama za odrastanje ljudskog bića. Kafanu je tretirao kao sociološku kategoriju, poštovao je njene zakonitosti, ljude koji je pohode, što je bio i osnovni katalizator za simpatije prema mojim izabranicima. Wikipedia će ubiti svaku draž kafane, siguran je. One strastvene svađe do jutarnjih sati zauvijek su nestale pred isukanim mobitelom i pretragom Googlea. Ko će sada raspravljati koje godine je rođen Safet Sušić.
To uozbiljavanje dokolice i njeno smještanje u prostor životno važnih pitanja kao svojevrstan bijeg od svake životne odgovornosti, razvili su do savršenstva. S njima niko život ne shvata preozbiljno i to je divno.
Daidža će dečke uvesti u brojne tajne života odraslog muškarca, biti tiha prijetnja svim momcima koji bi rado u život “daidžinoga zlata”, oni će smekšati maminu oštricu pri izvršavanju raznih oblika kazne. Bit će dovoljan šeretski osmijeh i jedno: “Neka bona…” i sve će biti drugačije. Teško mi je zamisliti neko dubinsko povjeravanje daidži, nisam se uživljavala u te situacije, ali kad sam jedne prilike dugo i gorko plakala, daidža je plakao s druge strane vrata i nije maknuo dok nisam otvorila. Kad su bili ljuti na mene, ništa nisu govorili, samo me nisu gledali. Boli više od hiljadu psovki.
I zašto je važno imati daidžu? Zbog zaigranosti i spontanosti kojoj nas sve vrijeme uče. Zbog njih znam da je igra dar koji nikad ne smijem izgubiti. Svu ljubav koju ostanu dužni sestrama (a svaka sestra će vam reći da voli više), oni namire na njihovoj djeci.