Sunce se tamo rađa i ostaje. Kao da nikad ne zalazi. Uvijek u plusu, Australci nikad nisu u minusu. Čini se ni kad su temperature u pitanju, ni kad je riječ o lovi. Jer tamo se može pristojno živjeti i lijepo zaraditi. Ko hoće da radi, taj se ima čemu nadati. Uistinu, zemlja veličinom gotovo kao Evropa, a ima samo 22 miliona stanovnika! To se zove raj.
Iza uma i iza druma
Raj koji se stalno proširuje, uljepšava i dotjeruje za neke nove Australce koji će sutra doći i koji će ovu zemlju zvati domovinom. Kažu, da svake minute neko dobije vizu za Australiju. Jer to je zemlja mogućnosti. S kim god sam pričala tamo, niko nije izrazio nezadovoljstvo državnim sistemom. Sve se zna – ko, kol’ko, kako, gdje i kada. Ovo „kol’ko” najviše zanima naše ljude koji su svoju sreću odlučili potražiti na kraju svijeta.
I, ustvari, to što je Australija negdje „iza uma i iza druma” stavlja je u red najegzotičnijih destinacija na svijetu. A i ko jednom ode tamo da bi našao sreću, mora je naći orilo-gorilo jer mu se nikako ne isplati vraćati. Put je dug i skup. Zbog toga naši ljudi ne posežu tako često za pasošem da bi vidjeli majčicu Bosnu. Samo oni najsretniji tj. najsolventniji dolaze jedanput godišnje, dok većina upražnjava bilateralno ili čak olimpijsko druženje sa svojima u zavičaju.
Meni se pružila prilika da sa svojom predstavom „Ja, mahaluša” obiđem nekoliko većih centara u Australiji i da počastimo naše ljude ovom mrvom Bosne i kulture koju nemaju priliku često vidjeti i doživjeti. Jer, ruku na srce, bh. država se ne brine o tome kako je dijaspori, ima li mogućnosti da uživo čuje domaću riječ i da sa scene udahne dašak onoga što bosanskom čovjeku tamo u dalekom svijetu nedostaje. Nikoga nije briga za to, pa ni kulturne institucije.
Mi smo ( Nela Đenisijević, Nenad Tešić i ja) na vlastiti rizik otišli samo s jednim ciljem da im pokažemo kako nisu zaboravljeni, a što su naši tamo uvelike znali cijeniti ispraćajući nas s riječima zahvale i sa željama da ponovno dođemo.
Osmijeh i kreditna kartica
A kakva vam je, da prostite, ta Australija? To je jedna zemlja kozmopolitska u kojoj živi više od sto nacionalnosti, sve rase moguće i sve vjeroispovijesti. Puklo nebo široko, more duboko i priroda koja se tek ukroćuje – pa i duša ne može biti stisnuta. Svi vas dočekuju s osmijehom – od carinika na terminalima, prodavača, policajaca, prolaznika na ulici.
Osmijeh je ovdje put do ljudskog srca. Da li je njima baš drago što vas vide, sumnjam – ali su napravili takav kodeks prešutnog zadovoljstva i sve se u to uklapa. Mora se priznati da im i klima ide na ruku, pa onda biti nasmijan i nije tako teško.
Mi smo napravili turu od Melbournea preko Adelaidea, Sydneyja, Brisbanea, Gold Coasta, da bismo se opet vratili u Melbourne gdje smo igrali dvije predstave pred prepunim teatrom i tako zapečetili ovaj svoj dženetski napitak užitka.
Gdje god bili u Australiji vama se čini kao da tapkate u mjestu. Plavetnilo neba i okeana se stapa u plavu tačku horizonta, između prirodnog i vještačkog ne postoji pregrada – oblakoderi su tik uz plažu, a drveće kao da je tu zbog ukrasa, a ne radi kiseonika. Svi gradovi izgledaju kao makete koje je neko napravio da bi mu se svijet divio.
Ljepota leži u novom. Sve, ali apsolutno sve je novo, čak su i ljudi koji tu žive neki novi ljudi – odabrani da žive u novom svjetskom poretku. Tamo gdje život ne počiva na tradiciji ni na bilo kojem obliku konvencionalizma, tamo gdje samo ljudi bez korijena i osjećaja pripadnosti mogu jednostavno da budu, i tamo gdje su oslobođeni bilo kakvog pritiska osim onog kojeg nameće kreditna kartica.
Čim sam izašla s melburnškog aerodroma dočekao me je najveći bilboard kojeg sam ikad vidjela, s natpisom da samo oni koji imaju kreditnu karticu mogu letjeti Qantasom ( australskom najpoznatijom avio kompanijom). I takvi natpisi se potenciraju svugdje. Bilo da ste u metrou, na ulici, u restoranu – samo vam je vaša kreditna kartica potrebna, jer vam je ona najbolji drug.
Još jedna zanimljivost vezana je za australski sistem vrijednosti. U prečniku od pet metara vidjet ćete najmanje pet tabli s upozorenjima i putokazima, usmjeravaju vas kao slijepca ( iako slijepcima naravno ništa ne znači to toliko ispisivanje) i tako vas vode da na kraju redovno ne dođete tamo gdje ste naumili. Kao da žele građanima reći da država sto posto misli na njih. Veliki brat je tu. Ne sekirajte se ništa. Samo budite poslušni i pratite moje oko.
Melbourne – najpoželjniji grad na svijetu
Melbourne je zaista lijep grad, pomalo mi liči na Betmenov grad Gotham City, naročito ako se gleda s čuvenog Melburnškog oka ( Melbourne Star Observation Wheel) koji je replika London Eyeja. Grad mostova, freewayja, velikih oblakodera koji odišu nekom futurističkom mistikom, ali i grad koji ima ovu svoju evropsku stranu, na koju nas podsjeća tramvaj, niskospratnice koje su nastale prije stotinjak godina, slatke male zalogajnice, pabovi…
Sve to daje Melbourneu neki posebni šmek, ipak, najposebnije je to što se tu održavaju poznate konjske utrke i teniski turnir. Zahvaljujući našoj Sarajki Zarifi Klepo koja je radila kao menadžerica na Flemingtonu, mi smo vidjeli jedan od najpoznatijih i najstarijih stadiona na kojem se održavaju konjske utrke, što Melbourne stavlja, pored toga, što je proglašen jednim od pet najpoželjnijih mjesta za življenje, i na kartu najelitnijih turističkih destinacija u koji dolazi svjetski jet-set.
Ostat će mi u pamćenju i posjeta zoološkom vrtu kojeg je nemoguće obići za jedno popodne. Mislim da bi djeca u BiH dala sve da mogu barem jednom godišnje doći u prostor gdje se nalazi cijeli jedan životinjski svijet u malom. Na otvorenom sam šetala sa poznatom pticom trkačicom Emu, stajala namalo od klokana koji ima raznih vrsta i promatrala kako se kaolica zakačila na stablo i spava. Bio je tu i vombat, vazda neraspoložen, a s pavijanom skoro da smo prešli na “ti”, toliko su ovi majmuni opušteni. O najotrovnijim zmijama i drugim gmizavcima, ovoga puta ni riječi. Poskoka svugdje, i u ljudskom i u životinjskom obličju. Ovdje barem znaš gdje ih možeš vidjeti, pa se i možeš skloniti.
Očaravajuća Opera
Sydney je ipak na mene ostavio najjači dojam. Vjerovatno zbog toga što sam tamo našla mjesto pored kojeg ću se slikati. Znate, možete preći čitavu Australiju, a da vam ruka ne zaigra i da nemate potrebu izvaditi fotoaparat i slikati. Jer, jednostavno ponavljali biste slike, pošto je krajolik manje-više isti. Ali u Sydneyju nema onoga ko neće ostati bez daha dok promatra veličanstvenu zgradu Opere koja izgleda kao ploveći otok, premda svojim položajem i izgledom dominira kao da je u nekom rukavcu, ona je ipak priča za sebe.
Apstraktna, a opet svenarodna. Očaravajuća. Kao što je i cijeli taj plac koji izgleda poznato, jer tu tek osjetiš da se život živi, da pulsira sve, da umjetnici imaju svoj kutak za promociju i tek sam tu vidjela da Australci svojim rukama izrađuju originalne rukotvorine. Na tom se mjestu ljudi zabavljaju, izlaze u noćni provod, turisti slikaju pored žonglera i Aboridžana koji sviraju svoj didžaradu i tu se ne miješaju najnoviji fantastik neboderi sa starijim zgradama koje svjedoče o dolascima prvih useljenika u Australiju, a to je bilo negdje početkom 19. stoljeća. Tu mi se dopalo jer nije sve upakovano, jer je spontano i pulsirajuće.
I nose se utisci o mnogočemu, ali ostaju ipak najjači oni koji su nam priuštili naši ljudi koji kažu da su u Australiji sitog stomaka, ali prazne duše. A u Bosni pune duše, ali praznog stomaka. Nikad dva dobra sastaviti osim ako si na turneji kao što smo bili mi mahalci, jer smo i dušu i gotivu našli kod naših gostoprimljivih domaćina Senade i Mirzeta Telalovića, Suvada Kovača, posebno naše drage Senade iz Goražda, Zarife, Mimi i mnogih drugih.
Zemlja je to u kojoj vam na balkon umjesto vrabaca slijeću najljepši papagaji, u kojoj je surfanje nacionalni sport i rekreacija prije posla, u kojoj se ništa pješke ne može obaviti i u kojoj žive svi sa svima. S naše tačke gledišta pomalo čudo, zar ne?
[nggallery id=493]