Natiskalo se u prošlu sedmicu i mjesec mnogo događaja po kojima bih mogla pamtiti kraj proljeća i početak ljeta 2014. godine. Obilježili smo 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, u novootvorenoj Sarajevskoj vijećnici prvi put je zasvirala Bečka filharmonija (ista ona za čije se koncerte u Beču prave šestogodišnje liste čekanja, a ukoliko na koncert želite otići tokom vikenda, onda bi se čekanje moglo produžiti na 13 godina), Šaban Šaulić je, zaboga, pjevao na Latinskoj ćupriji (kao mi svi inače samo slušamo Bečku filharmoniju i Šaban Šaulić nije bio i nikad neće biti dijelom naše kulture?!), i, Dino Merlin je, nakon šest godina pauze, objavio novi album i za prosječnog Bosanca ono najvažnije – Zmajevi su se vratili sa Svjetskog prvenstva. Mada, svima bi nam bilo draže da su ostali još. No, šta je tu je…
Na Aerodrom su pohitali da ih dočekaju oni koji nisu izgubili vjeru u bh. nogomet, niti u Zmajeve. Nisam išla, ali prema onome što sam mogla vidjeti na portalima, bilo nas je mnogo više kada smo ih ispraćali nego kada smo ih dočekivali. Žao mi je… koliko zbog njih, mnogo više zbog navijača, onih koji su dizali kredite, sakupljali marku po marku, kako bi dobacili do dalekog Brazila. Nisu među takvima bili samo navijači, nego i novinari, kolege, oni koji srcem rade posao za koji su se opredijelili. Rade srcem, jer novinarstvo se, za razliku od fudbala, ne plaća milionskim iznosima, niti onim koji imaju mnogo manje nula. I nema tu ličnih interesa, rijetko kome je od njih stalo da mjesec “preživljavanja” na drugom kraju svijeta, gdje su, kako su izvještavali za sendvič morali dati minimalno 10 KM, zamijene za koliko-toliko ugodniji život u BiH.
Koliko je samo strpljenja, emocija, volje, želje, na kraju novca, trebalo jednom novinaru da ode u Brazil? Mnogo… vjerujte, ne daju sve novinske kuće dnevnice. Ne snose svi troškove putovanja. I sve to bilo bi vrijedno truda da su se kući vratili obavljenog posla. Više od ijedne loše odigrane utakmice, ijednog promašenog gola, zabolio me televizijski snimak na kojem naši pojedini reprezentativci ignoriraju kolege s Državne televizije i zaustavljaju se dva metra niže, ljubazno dajući izjave nekim inozemnim televizijama, nekim nepoznatim kolegama i, najvažnije, onima koji će tu izjavu emitirati u zemlji u kojoj baš nikome nije stalo do Zmajeva. U Bosni, zamislite, tu izjavu neće ni vidjeti ni čuti niko. Čast izuzecima, onima koji su, svjesni da su mediji kanal do naroda i zemlje za koje igraju, izjave dali. Razmišljam kako nam je mentalitet pljuvanja po svom i dizanja svega što je tuđe donio događaje kakve ispraćamo posljednjih dana – “stoljeće ratova”. Nije problem otjerati novinara, problem je kompleks koji poput karcinoma sam sebe hrani i razara.
Nikada mi nije bilo jasno ignoriranje domaćih medija. Znate, imate mnogo javnih ličnosti koji će pristati na sve uvjete kako bi im intervjui i slike bili objavljeni u regionalnim medijima. No, kada im u njihovoj zemlji zatraže to isto, novinari i urednici dolaze pred podignut zid, postavljaju im se uvjeti, traže se naslovnice. Otkako “Azra” postoji, najstojimo proniknuti u takav način razmišljanja i odnosa prema, konkretno, nama. Kompromis se, na kraju, nameće kao najbolje rješenje. U Brazilu novinari nisu imali pravo ni na kompromis, samo na ignoriranje. Tužno…
Zato mi, urijetko, najveći osmijeh na licu vrate oni malobrojni, korektni, profesionalni i zahvalni sagovornici. Oni, koji su znali cijeniti kada ste im promovirali projekt, kada se nisu ljutili ukoliko ste ih kritizirali, oni, koji na kraju znaju da se ne obraćaju novinaru, nego narodu. Haris Pašović je jedan od njih. Prošle sedmice je doveo 280 umjetnika u Sarajevo. Kolege i ja mogli smo razgovarati s kim smo željeli, ko god nam se činio zanimljivim. I, zamislite, pri tome nam niko nije stajao iznad glave, požurivao nas, ili brojao minute. Nije bilo kompliciranog pisanja zahtjeva, autorizacija i svega onoga od čega se novinarima diže kosa na glavi. Samo PROFESIONALNOST – ono što bismo svi trebali naučiti.