Među 280 umjetnika iz deset zemalja svijeta, dijelom projekta “Stoljeće mira nakon stoljeća ratova”, prošle sedmice bila je i glumica Alma Prica. Kada o nekome ne znate mnogo, izuzev biografije i broja snimljenih filmova i odigranih predstava, što je opet samo statistika, i ne govori previše ni o kome, na sve ste spremni.
Mislite u sebi: Možda je prvakinja drame zagrebačkog HNK-a komplicirana kao osoba? Možda ne želi govoriti o svakoj temi? Možda je…? Pregršt je možda, i onda sjednete prekoputa žene, oslobođene svake sujete, i najmanje sklonosti da se hvali, ocjenjuje, precjenjuje…, i shvatite da floskula nije ona stara rečenica po kojoj su samo realizirani ljudi ujedno i najjednostavniji.
Na stolu je bilo mnogo tema, o svakoj Alma govori. Ali, skromno…
Ž5 = Osim što nosi poruku mira, zbog čega Vam je još muzičko-scenski spektakl “Stoljeće mira nakon stoljeća ratova”, reditelja Harisa Pašovića, naročito bio zanimljiv, pa ste mu kazali: “Da, dolazim”?
– Prvo, bilo mi je drago što me je Haris Pašović pozvao, sretna sam i počašćena zbog toga. Jedno “Da” je bilo Harisu, jedno Sarajevu, BiH, i još jedno veliko “Da” miru, odnosno poruci mira koju ovaj projekt nosi.
Kada smo razgovarali o ovoj temi, pitala sam ga: “Razumijem simboliku, ali zašto obilježavamo početak rata, nije li to pomalo neobično?”
Tada me je Haris umirio sjajnom rečenicom: “Da, naravno, treba slaviti kraj ratova. Ovo je omaž žrtvama tog nesretnog 20. stoljeća koje nije imalo nijedan dan bez rata. Zato se obilježava početak, jer kada je početak nečega, onda to sve može stati. Početak se može zaustaviti. A, kada se ne zaustavi, posljedice su strašne. Treba upozoriti na početak!”
Ž5 = Minute svjetskih televizija ova zemlja nerijetko puni negativnim vijestima; ili je pogođena ratom, ili genocidom, ili siromaštvom, ili poplavama… Nekad se čovjek pita – može li se ovom narodu i ovom geografskom prostoru desiti išta lijepo. I, može li ovo podneblje nekada nešto naučiti i iz historije. Jeste li ikada odgonetnuli ili pokušali odgonetnuti filozofiju života na ovim prostorima?
– Nisam, da sam odgonetnula, bila bih mudrac, vjerovatno. Govorite o BiH, a za mene je ona uvijek dirljiv prostor bila. Prostor koji me jako dodirivao. Nema ko nije taknut Bosnom.
I ja se pitam zašto? Kako je moguće da jedan grad, koji je zaista srce Evrope, koji to želi biti, koji svoje srce nudi, govorim i o periodu prije rata, postane živi logor? Samo jedan dan, a da ne govorim o tolikom broju dana. Kako su opet taj grad i ta zemlja preživjeli. Kako su ljudi i dalje divni, prisutni…, ne znam koji bih bolji izraz našla. Meni je ovdje doći uvijek dirljivo.
Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 905)