Pisma vojnika iz Prvog svjetskog rata i danas bude tužne uspomene

Piše: Redakcija

Centralna svečanost kojom je obilježen vijek od okončanja Prvog svjetskog rata održana je u Parizu ispred Trijumfalne kapije. Više od 80 državnika zemalja pobjednica kao i zemalja koje su poražene u Velikom ratu prisustvovali su ceremoniji na kojoj je obilježena 100. godišnjice najkrvavijek sukoba u kojem je živote izgubilo preko 12 miliona ljudi. Ceremonija je počela je ispred Trijumfalne kapije čitanjem pisama vojnika koji su učestvovali u ratu. U pismima koja su sačuvana, opisana su bolna sjećanja i iskustva vojnika sa obe strane bojnog polja koja su upućena njihovim porodicama.

-Više ranjenih vojnika Vam poručuje: ako nas još jednom ovako glupo ubacite u vatru, kao što ste to već nekoliko puta učinili, sasut ćemo Vam u st…..cu porciju metaka, pa ćete i Vi znati kakav ime je ukus- dio je anonimnog pisma od 21. februara iz Stuttgarta koje je najvjerovatnije poslato iz jedne poljske bolnice i adresirano na Kraljevski maršalski štab u Berlinu.

-Prilično smo se približili Francuzima. Oni nam dobacuju cedulje u kojima nas obavještavaju da spremaju juriš, pa nas mole da jače otvorimo vatru kako bi juriš izostao- stoji u pismu kaplara Adolfa Benedikta koje je on uputio svojim roditeljima u junu 1915. godine.

-Uopšte ne znam za šta se još treba boriti? Možda da bi novine prikazale historiju u drugačijem svjetlu nego što je zaista bila. Onaj ko je i dalje za rat, taj više nije čovjek. Nevolja ne može biti veća, ni u zemlji neprijatelja ni kod kuće. To mogu biti samo ljudi koji nemaju pojma- stoji u jednom pismu sa Zapadnog fronta od 17. oktobra 1914. u kojem se jasno može prepoznati jaz između ličnih doživljaja na frontu i zvaničnog pisanja njemačke štampe.

-Jedan glasnik na konju donio je vijest da su stanovnici, koji su bili vrlo ljubazni prema nama, pucali u naše mitraljeze i tovar. Mi smo zapucali na njihove kuće i zapalili njihovo seoce, tako da se uskoro ka večernjem nebu uzdigao užasan plamen. Gore na brdu su se okupili starci i drugi, pretežno ženski, stanovnici spaljenog sela. Žene su nam klečeći pružale svoju djecu, a vojnici su doveli mlade ljude koje su zatekli sa puškom u ruci. Takvi su bili strijeljani- jedno je od pisama koje govori o užasnim zločinima koje su u blizini belgijskog grada Liegea počinili njemački vojnici. Ovo pismo objavljeno je u jednom njemačkom listu 18. septembra 1914. godine. Ovim događajima navodno su prethodili zločini počinjeni nad Njemcima koji su do početka rata živjeli na tlu Belgije.

-Dok vam pišem ove redove, osam je sati uveče, na groblju preko puta polažu tijela osmorice vojnika u zajedničku grobnicu. Danas ti metak prosvira grudi, sutra si u hladnom grobu! Jedna bomba im je pala tačno u skrovište. Od 15 hrabrih vojnika, njih osmoricu je rastrgla prije nego što su stigli išta da pomisle. Svakodnevni doživljaj- navodi se u pismu katoličkog sveštenika napisanog koje uputio đacima osmog razreda škole u kojoj je predavao. Pismo je objavljeno u listu “Freiburger Tagespost”.

-Čula se komanda: Skači, kreći, marš, marš! A onda nas je zasula kiša metaka. Kada smo ponovo zalegli, Heinrich, koji je bio samo nekoliko metara od mene, rekao je: “Pogodila su me dva metka”. Ja sam rekao da ću da mu previjem rane, ali on je odgovorio: “To više nema svrhe, molim te, pozdravi moje roditelje”. Još nekoliko puta sam ga pozvao po imenu, a on nije odgovarao, samo je nepokretno ležao. Odjednom se začula komanda: Naprijd! Nažalost, nisam mogao da ostanem- samo je dio jednog od najpotesnijih svjedočenja jednog mladog dobrovoljca od 23. oktobra 1914.koji se našao na užarenom frontu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti