Kada su Tuzla, Sarajevo, Zenica, Goražde… bili na nogama, kada su građani digli svoj glas za bolji život svoje djece, Vedad Ibišević se, među rijetkim javnim osobama, oglasio iz Njemačke i dao podršku demonstrantima. Prošlo je od toga nekoliko mjeseci. Ne ističe ovaj gest niti ga smatra velikim.
– Nisam ja ništa posebno uradio, prošlo je, smirilo se, volim ovu zemlju, njene ljude, to je sve – kaže mi.
Ponovo je u Sarajevu. Razgovarali smo i o fudbalu, Brazilu, ali povod je ovoga puta bio drugačiji. Nedavno je postao zaštitno lice “Energopetrola” i “Holdine”, kompanija koje se bave uvozom, veleprodajom i maloprodajom nafte i naftnih derivata na području Bosne i Hercegovine.
Odmjeren je i ovoga puta. Miran, pristupačan, pristojan, kao i na svakoj pripremi Reprezentacije. Njega nećete vidjeti ni u kakvim grupama, klanovima, ne diže glas, ne petlja se u tuđe poslove niti odluke. Obuje kopačke, istrči na teren i da gol. Tako je bilo i zadnji put u Litvaniji, pa smo se odmah upisali među ekipe koje direktno odlaze na Mundijal.
Kako ste uspostavili saradnju s naftnim kompanijama?
– Oni su kontaktirali mog menadžera. Mnogo ljudi, naročito iz BiH, dolaze do mene preko nekih drugih puteva, ovoga puta „Holdina” je kontaktirala njega. On dobija ponude, a on mi prosljeđuje one koje smatra da su ozbiljne. Takav je bio i slučaj sada. Naš prvi kontakt kad smo i počeli pregovore za saradnju desio se prije dva, tri mjeseca. Odradili smo photoshooting u Stuttgartu, sada slijedi izvlačenje sretnih dobitnika za Brazil.
Ko je tvoj menadžer, mijenjaš li često saradnike?
– Austrijanac Andreas. S njim radim jako dugo, još od vremena kada sam bio u Francuskoj.
Je li ti zanimljiv reklamni angažman?
– Drugačiji je. Interesantno je i sviđa mi se da s vremena na vrijeme uradim i ovako nešto, izađem iz svijeta fudbala, sretnem i neke druge ljude koji nemaju veze sa sportom.
S kim si proslavio odlazak u Brazil?
– Sa svojim najbližim. Sa suprugom i roditeljima. Imao sam sreću da su se zadesili svi u Sarajevu. Igrali smo u Litvaniji, ali po povratku u Sarajevo te noći, vidio sam se sa suprugom, a ujutro smo otišli na slatku kod mojih u stan. Sav taj događaj, ta dva dana, bili su perfektni, imali smo vremena da pričamo o utiscima, i taj doček koji nam je priređen u gradu bio je veličanstven.
Koga vodiš u Brazil?
– Plan je da vodim sve svoje ukućane. Vidjet ćemo, sve je do organizacije. Sreću koju sam doživio zbog prilike da igram na SP-u, i to u Brazilu, zemlji fudbala, želim podijeliti sa svojim najbližima. Neka i oni dožive to.
Gleda li sin Ismail tvoje utakmice?
– Gleda. Već je nekoliko puta bio na stadionu. Zna, veseli se kad mu se kaže da ide na stadion.
Kako te sin zove?
– Babo, ne zove me Vedade, kad je bio mali, zvao me je bibi. To mi je najslađe.
Posljednjih dana mnogo je pisano o lošim odnosima u Fudbalskoj reprezentaciji BiH. Ne očekujem, niti tražim da budeš tužibaba i iznosiš prljav veš, ali pretpostavljam da si pratio dešavanja. Kakva je situacija tamo?
– Pratio sam. Imam osjećaj da su svi rekli sve što su imali da kažu. Po meni, ako su te stvari bile, kao što vidimo sada da su bile, morale su na površinu izaći kad-tad. Bolje da se to desilo sada, pa da možemo da smirimo situaciju, jer najbitnije je Svjetsko prvenstvo. U interesu svih nas je da odemo u Brazil i odigramo što je bolje moguće. Mi jesmo napravili veliku stvar plasmanom na SP, ali bi stvarno bila šteta, prije svega za nas igrače, da odemo na SP i propustimo tu mogućnost dobre igre, jer većina nas neće više nikad igrati na SP-u, niti će imati mogućnost da više igra na takvoj sceni. Tako da je vrijeme da to svi shvate.
S kim se najbolje slažeš u Reprezentaciji? Je li to i dalje Sejo Salihović?
– Jeste. Nisam najbolji prijatelj sa svima, ali moram reći da ima veoma dobrih momaka u našem timu, i uvijek se radujem dolasku na okupljanje, a sa Sejom je ostalo to prijateljstvo. Jer, ipak smo dugo u istoj sobi, cimeri. Sad u klubu nemam cimera, sam sam u sobi, nekako mi je lakše da se koncentrišem, valjda i što sam stariji, ali sa Sejom to nije problem, šalimo se, zezamo… S njim sam najbliži.
Smio bi mu povjeriti svoje tajne?
– Naravno.
Jesi li zadovoljan u Njemačkoj, razmišljaš li o promjeni sredine?
– Jesam, zadovoljan sam, ali sam isto tako imao i mnogo razičitih stanica u životu, tako da, apsolutno ne bih imao ništa pritiv toga da i promijenim adresu. Kada su zemlje u pitanju, nemam favorita. U fudbalu je teško isplanirati stvari, treba me nešto zainteresirati, zatim ja imam porodicu, to je novi dio u mom životu, gdje ja ne mogu sam odlučivati. Još je karijera važna, ali svi zajedno donosimo odluke. Naravno da neću otići negdje da igram gdje moja žena i dijete ne žele da idem.
Zašto je Njemačka dobra sredina za odgajanje djece?
– Organizirana je zemlja, mnogo stvari funkcionira, učiš se disciplini, međutim, nije ni Njemačka perfektna. Mentalitet je mnogo drugačiji od našeg. Trenutno smo zadovoljni tamo, možemo ostati još dugo, ali se može desiti i da odemo.
Uči li sin njemački, na kojem jeziku pričate u kući?
– Ne uči još. Pričamo samo bosanski, s tim da je on kroz crtane filmove naučio engleski. Već broji do deset.
Šta najbolje čuva brak?
– Ne znam, nisam tako dugo u braku, ali najbitnija stvar je iskrenost i normalno sve ostalo što je dio braka, nezapostavljanje partnera prije svega. Ako sam, naprimjer, češće na putu, onda se više moram posvetiti supruzi kada sam kući.
Svi fudbaleri ulažu u nekretnine, ulažeš li ti?
– Ne pretjerujem u tome. Nisam ništa uzeo što ne koristim. Nisam previše time opterećen.
Slaviš li svoje rođendane?
– Ne baš. Izašao sam iz tog fazona, ali se i dalje osjećam posebno toga dana. Dobijem mnogo čestitki i mnogo ljudi me se sjeti. Ako rođendan i obilježim, onda je to u krugu porodice.
Hoće li sin uskoro dobiti brata ili sestru?
– Ako Bog da. Još nema ništa da se prijavi.
Ronaldo ili Messi?
– Obojica su dobri, ali, Boga mi, Messi.
Guardiola ili Mourinho?
– Mourinho, volim njega i sav njegov trenerski stil.