Maid Hećimović: Komšija je najjači bedem

Piše: Redakcija

– U četvrtak je voda počela rasti, ali od petka ujutro krenula je akcija tovarenja vreća i stanje je već bilo alarmantno. U četvrtak smo svi mislili da to neće biti u tako velikoj mjeri, međutim, poslije smo vidjeli da je vrag odnio šalu. Evo, danas je malo normalnija situacija i prvi dan da nismo u čizmama. Dosad je bilo tako da čim progledaš, obuvaš čizme, ideš ka Omladinskom domu da te rasporede na nasipe – kazao nam je u telefonskom razgovoru Maid Hećimović, učesnik regionalnog “X Factora” i jedan od brojnih momaka koji su tokom najkritičnijih dana poplave stali u odbranu svog Orašja.

Opkoljeni vodom

Ovaj gradić bio je među najkritičnijim dijelovima u BiH, ali njegovi hrabri građani, koji doslovno nisu spavali šest dana, nego pravili brane na Savi i tako spriječili njeno prodiranje u sam centar grada, uspjeli su ga spasiti. Među njima je od samog početka bio i čovjek za kojeg je donedavno navijala čitava BiH, dok se takmičio u regionalnom “X Factoru”. Ovog puta, on je branio BiH. I nije bio jedini, ali kao javna ličnost, svakako je poslužio kao dobar primjer komšijama i svojim sugrađanima.

– Ovo je nešto nevjerovatno, čak razmišljamo da se kandidujemo za Guinessevu knjigu rekorda. Ovdje su doslovno pomagali ljudi od sedam do 77 godina. Zvali su me s televizija, kako bih apelirao da ljudi iz Orašja izađu na ulice i pomažu, ali za to nije bilo potrebe. Već su svi bili na ulicama. Doslovno svi! Zamislite četiri sata ujutro, pada kiša, a svi ljudi napolju, mokri i pune vreće. Vjerovatno smo potrošili sve vreće koje su bile u našoj općini. Kažu da je više od tri miliona vreća napunjeno.

maid hecimovic poplava Odlazak na radne akcije 

Možete li, uopće, zamisliti taj broj? To je nešto nevjerovatno, jer Orašje broji svega 4.000 ljudi, a čitava općina 25.000. Zamislite koliko je od tih 25.000 radno sposobnih i koliko smo, onda, mi morali raditi. Činjenica jeste da su nam nakon dva dana, kad se moglo proći, počeli dolaziti i ljudi iz drugih gradova Tuzle, Srebrenika, Gradačca, Lončara, Pelagićeva, ma svi. Pomoć je stizala i iz Sarajeva, ali najvećim dijelom za spas grada zaslužni su Orašjani i Posavci – priča nam Maid i dodaje da vremena za san nije bilo. Prvih šest dana bili su podjednako kritični i kući bi uspijevali otići samo da bi presvukli mokru odjeću i promijenili obuću.

– Nama kroz centar grada protiče Sava i tako nas dijeli od Hrvatske. U centru grada je nasip. Da je to tada puklo u gradu ili možda kilometar dalje u selu, bili bismo totalno uništeni. Voda je uspjela doći do pola bedema, a taj bedem je tri metra iznad razine grada, u nekim dijelovima i pet metara. Toga smo se najviše plašili i to je trajalo otprilike dva dana. Kad je tu vodostaj počeo opadati, nasip je pukao u selu Kopanjice prema Brčkom, nekoliko kilometra od Orašja, i ta voda počela nam je dolaziti s leđa. A, s druge strane, od Šamca je pukao nasip na Bosni i s druge strane, isto s leđa, počela nam je dolaziti Bosna, pa smo se borili da ta voda ne dođe nama. Malo bi manju štetu napravila, jer ne bi direktno ušla u grad. Vanredno stanje je bilo svih šest dana i nadamo se da će danas (četvrtak, 22. maj, op.a) završiti. Nemamo više snage i svi smo mrtvi.

Lopata i znoj

Borba za vlastiti život i grad je ujedinila sve ljude, komšija je pomagao komšiji i nije se gledalo ko je Bošnjak, ko Srbin, a ko Hrvat. To je ono što Maida, uprkos nedaćama koje su prebrodili, čini najsretnijim.

– Svi su davali sve od sebe i svako je u Orašju bitan, ništa nismo bitniji mi, muškarci, koji smo išli u prvi front i stavljali vreće, potpoljeni u vodi do prsa. Mi ne bismo mogli stavljati vreće da naše žene nisu vezale te vreće, ili da nije bilo ljudi koji su nam kuhali i donosili toplu hranu i napitke da bismo izdržali. Bilo je čak djece od sedam godina koji su arhiv iz Općine nosili na gornje spratove, kako odrasli ljudi ne bi na to trošili snagu. Na utovarima vreća su radili svi zajedno, doktori i poljoprivrednici. Nije bilo podjele po klasama. Kad smo branili taj nasip, dug sedam kilometara, branili su ga Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Koliko god ta situacija bila žalosna, toliko je bila i lijepa, jer smo se ujedinili – priča Maid i dodaje da Orašjani nisu zaboravili na svoje komšije iz okolnih poplavljenih područja.

Oformili su sabirne centre, a mnogi su im otvorili i vrata svojih domova.

maid hecimovic poplava1

– U Orašju je mnogo porodica koje su udomile ljude iz Šamca ili okolnih mjesta koja su poplavila. Škole su postale sabirni centri. Kažu da je po domaćinstvima smješteno gotovo 200 ljudi. A, po školama je bilo do 2.000 ljudi, tako se priča po Orašju. Crveni križ je konstantno radio. Moram se zahvaliti svima koji su nam pomogli. Mene su zvali prijatelji iz svih dijelova svijeta, kolege iz “X Factora”, pitali kako sam, treba li mi pomoć – priča nam Maid. A, među onima koji su prvi otišli u Orašje bio je još jedan perspektivni bh. pjevač – Mirza Selimović iz Srebrenika, takmičar nove sezone “Zvezda Granda”.

– Mirza je dolazio tri dana u Orašje i s humanitarnom pomoći, ali i da pomogne u pravljenju brana. Zahvaljujem se njemu i svima. Ne bih da se izdvajam ni ja zbog toga što sam javna ličnost. Kažu mi ljudi svaka ti čast, ali nije samo meni, svaka je čast svima. Moja lopata nije bila ništa vrednija od bilo koga tu. Moj znoj nije ništa vredniji od ostalih ljudi koji su ostavili i srce i dušu na terenu. Ako sam nekome poslužio kao dobar primjer, onda super.

U vrijeme dok se borio za svoj rodni grad, Maid je s ostalim učesnicima iz “X Factora” i Kikijem Lesendrićem trebao biti na američkoj turneji.

– Ne bih mogao ići da pjevam, a da ne znam šta mi se dešava s porodicom i sa svim ovim narodom ovdje. Tako da je to sve odgođeno za neki drugi put, čak imam neke nagovještaje da bi ta turneja mogla biti humanitarnog karaktera.

maid hecimovic poplava2 Svi su priskočili u pomoć

Orašjani se danas najviše plaše zaraza, bolesti i epidemija, jer je voda mnogo toga donijela. Njihovo pomaganje komšijama se, kaže Maid, ne zaustavlja. Već planiraju radne akcije u naseljima koja su najviše nastradala.

– Izdržali smo svašta, pa ćemo, valjda, i to prevazići. Sad su nas upozoravali da ne pijemo vodu iz vodovoda. Evo, sad sjedim na nasipu i gledam Savu koja je već opala. Prošlog petka ne bih mogao ovako sjediti, jer bi mi noge već bile u vodi. Gledam je i, bez obzira na sve, opet je volim. Vezan sam za nju, ali jako nas je uplašila. Vreće i dalje stoje na otvorima gdje su inače prolazi za šetnju pored rijeke. Nadam se da nećemo ureći ovo sve, pa da nam opet dođe voda – kazao nam je na kraju junak naše priče i jedan od junaka svog grada.

maid hecimovic poplava3

Nisu nas spasili mišići, nego volja

– Kad vam prepričavam sve što je bilo, mogao bih plakati. Da je pukao nasip, mi bismo ostali bez svega i, vjerovatno, bismo ovaj intervju radili u nekom sabirnom centru. Preponosni smo na činjenicu da smo se jedini u cijeloj Posavini uspjeli odbraniti od vode u pravom smislu te riječi. Ne znam kako da opišem taj osjećaj. Bilo je situacija kad smo znali sjesti, pa svi zaplakati, pa i zbog sudbine drugih koji nisu imali šansu da se spase, ali i nad svojom, nekom snagom. Nisu nas spasili naši mišići, niko od nas nije aktivni sportist. Nas je spasio naš entuzijazam, naša volja i borba. Ništa drugo.

Žuljevi na rukama

– U početku nam je dolazio pijesak za punjenje i vreće je puno lakše time napuniti, a poslije ga je nestalo, pa su nam dovlačili mokru zemlju, zapravo glinu. Ruke su nam otpale, jer je to preteško. Svi imamo žuljeve na rukama. Zaista je bilo teško. Pa, nam onda nestane vezica, pa vreća.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti