Razotkrivena je jedna od najvećih misterija u historiji SAD-a, identitet zloglasnog serijskog ubice Zodijaka. Tako barem tvrdi Gary L. Stewart, koji je uz pomoć novinarke Susan Mustafa napisao knjigu “Najopasnija od svih životinja”. Izdavači nisu htjeli da otkrivaju mnogo detalja o samoj knjizi, ali novinari navode da je Stewartov otac imao dosje u policiji, te da je nevjerovatno nalikovao jedinom crtežu „Zodijaka”.
Gary, koji je odrastao kod usvojitelja, imao je 39 godina kada ga je prvi put kontaktirala njegova biološka majka. Tada je odlučio potražiti i biološkog oca. Njegova potraga će ga dovesti do zastrašujuće istine i preispitivanja samog sebe. U policijskim izvještajima i forenzičkim dokazima o Zodijakovim ubistvima, kao i svjedočanstvima preživjelih pronašao je tragove koji su ga odveli do njegovog oca. Njegov profil, zaključili su, u potpunosti odgovara ubicinom, a kada stavite fotografiju Garyjevog oca pored Zodijakove koju su napravili policijski stručnjaci, vidjet ćete da su potpuno isti.
Pretučena i mrtva
Knjiga je bestseller na najvećoj svjetskoj online biblioteci Amazon.com, što i ne čudi s obzirom na to da je svaka priča o ovom ubici decenijama rasprodavala kompletne novinske tiraže u Americi. O Zodijaku je 2007. godine snimljen i istoimeni film, prema knjizi Roberta Graysmitha, a glavne uloge igrali su Jake Gyllenhaal, Mark Ruffalo i Robert Downey Jr. Film je zaradio 85 miliona dolara.
Zodijaka su tražili svi, od policije, novinara, avanturista do porodica žrtava. Ali do danas nije otkriven njegov identitet. U narednim redovima saznajte sve što se zna o njemu. Priča od koje se ledi krv u žilama.
„Bila je mlada i lijepa, a sada je pretučena i mrtva. Nije prva i neće biti posljednja. Proveo sam noći budan razmišljajući o svojoj sljedećoj žrtvi. Možda će to biti zgodna plavuša koja radi kao dadilja blizu malog dućana i hoda mračnom uličicom svake večeri oko sedam. A možda će to biti ona dobro građena brineta koja mi je rekla ‘ne’ kad sam je pozvao na spoj u srednjoj školi. No, možda to neće biti niti jedna od njih. U svakom slučaju, odrezat ću joj intimne dijelove i izložit ću ih na viđenje cijelom gradu. Stoga mi nemojte olakšavati.
Gospođica Bates bila je glupa. Otišla je na klanje poput janjeta. Nije se uopće borila. Ali ja se jesam. Bilo je tako zabavno. Prvo sam iščupao žicu iz akumulatora. Onda sam je sačekao u biblioteci i krenuo za njom nakon dvije minute. Mislim da je baterija negdje u to doba crkla. A onda sam joj ponudio pomoć. Bila je vrlo voljna razgovarati sa mnom. Rekao sam joj da mi je automobil niže niz ulicu i da ću je odvesti kući. Dok smo se hodajući udaljavali od biblioteke, rekao sam joj da je sada vrijeme, a ona me je upitala: ‘Vrijeme za šta?’ Odgovorio sam joj da je vrijeme da umre. Zgrabio sam je oko vrata i stavio joj jednu ruku na usta, a drugom sam joj pritisnuo mali nož na grlo. Nije se opirala. Njene grudi bile su tople i vrlo čvrste pod mojim rukama, ali samo mi je jedna stvar bila na umu. Natjerati je da plati za sva odbijanja kojima me je počastila prethodnih godina. Umrla je gadno. Migoljila se i tresla dok sam je davio, a usta su joj podrhtavala. Samo je jednom vrisnula pa sam je udario u glavu da umukne. Zabio sam joj nož i slomio se. A onda sam dovršio posao tako što sam joj prerezao vrat. Nisam bolestan. Nisam lud. Ali to neće zaustaviti igru. Ovo pismo treba objaviti, kako bi ga svi mogli pročitati. Moglo bi spasiti onu curu u uličici. Ali, to ovisi o vama. To će biti vama na savjesti. Ne meni. Da, ja sam također onaj koji vas je nazvao. To je bilo samo upozorenje. Čuvajte se… ja pratim vaše cure već sada.”
Odjel za ubistva u Riversideu u Kaliforniji primio je anonimno pismo ovog sadržaja u novembru 1966., niti mjesec nakon što je pronađeno mrtvo tijelo 18-stogodišnje Cheri Jo Bates, koja je ubijena u blizini univerzitetske biblioteke. Činilo se da ni silovanje ni pljačka nisu bili motiv, jer nije bilo oštećenja na njenoj odjeći, a nepoznati počinitelj nije uzeo ni njene materijalne potrepštine.
Šifrirane poruke
Tačno šest mjeseci nakon ubistva novinari, policija i otac Cheri Jo Bates primili su gotovo identične kopije novog pisma. Umjesto potpisa, nepoznati autor napisao je stilizirano slovo Z uz koje se nalazio broj 3. Tekst pisma bio je vrlo kratak i nije ostavljao sumnje u daljnje namjere njegovog autora: “Bates je morala umrijeti. Bit će ih još.”
Ubica do danas nije pronađen. Nešto više od godinu kasnije ljubavni susret Davida Arthura Faradaya i Betty Lou Jensen u blizini San Francisca završio je kobno – ubijeni su automatskom puškom kalibra 22.
Skoro pola godine kasnije, početkom jula 1969., nepoznati počinitelj pucao je na 22-godišnju Darlene Elizabeth Ferrin i 19-godišnjeg Michaela Renaulta Mageaua na parkiralištu golf terena Blue Rock Springs u Valleju, u Kaliforniji. Bilo je to negdje oko ponoći. Dok su sjedili u njenom parkiranom automobilu pored njih se zaustavilo vozilo smeđe vozilo, vozač je izašao i počeo paljbu.
Michael Renault Mageau je preživio, Darlene Elizabeth Ferrin nije.
Otprilike 40 minuta nakon ubistva policiju u Valleju nazvao je nepoznat muškarac čista glasa, bez naglaska koji bi odao njegovo porijeklo i obratio im se jednoličnim tonom koji je zvučao kao da čita s već unaprijed pripremljenog papira. Rekao je:
– Želim prijaviti dvostruko ubistvo. Ako krenete milju istočno od parkirališta Columbus u javni park, pronaći ćete klince u smeđem automobilu. Ubijeni su 9-milimetarskim Lugerom. Ja sam, također, ubio one klince prošle godine. Zbogom.
A onda je naglo poklopio… Policija je tek kasnije doznala da je poziv upućen iz telefonske govornice koja se nalazila nekoliko blokova dalje.
Tačno 31. jula 1969. urednici “San Francisco Examinera”, “San Francisco Chroniclea” i “Vallejo Times-Heralda” primili su pisma. U svakom od njih nepoznati autor tvrdio je kako je kriv za ubistva Davida Arthura Faradaya i Betty Lou Jensen te za ono Darlene Elizabeth Ferrin.
– Volim ubijati ljude, jer je to tako zabavno. Zabavnije je od ubijanja divljači u šumi, jer je čovjek najopasnija životinja od svih. Ubiti nešto mi je najuzbudljivije iskustvo. Čak je bolje od seksa s djevojkom. Najbolji dio od svega je da ću, nakon što umrem, biti ponovo rođen u ratu i onda će svi oni koje sam ubio postati moji robovi. Neću vam otkriti svoje ime, jer ćete me onda pokušati usporiti ili zaustaviti moje prikupljanje robova u zagrobnom životu… – ovako je pisalo u pismu koje je poslano uredniku “Vallejo Times-Heralda”. Na pismima nisu pronašli nikakvi otisci pristiju, kao ni na kriptogramima. Upravo kriptogrami predstavljali su policiji najviše muke, a ko god ih je sastavio, to je dobro znao i uživao u tome.
Četvrtog augusta stiglo je još jedno pismo na adresu “San Francisco Examinera”. Ovog puta nije bilo sumnje ko je autor – prvi put se potpisao svojim zloglasnim nadimkom.
– Ovdje Zodijak. Kako bih vam pružio više detalja o tome kako sam se dobro zabavio u Valleju, bit će mi itekakvo zadovoljstvo ponuditi vam još materijala. Usput, zabavlja li se policija sa šifrom? Ako ne, recite im da se razvedre – kad je probiju, tada će me imati…
Potom je detaljno opisao kako je počinio to ubistvo pritom razriješivši dilemu kako je u mraku mogao precizno pogoditi svoje žrtve – ljepljivom trakom je zalijepio malu baterijsku svjetiljku za svoju pušku. FBI je ovog puta uspio pronaći otiske prstiju, ali sve je bilo uzalud – nisu ih uspjeli povezati s niti jednim sumnjivcem.
[nggallery id=477]
Posmatrao policiju
Do sljedećeg napada došlo je u subotu, 27. jula 1969. Cecilia Ann Shepard i Bryan Calvin Hartnell odlučili su otići na piknik u blizini jezera Berryessa, 80 km sjeveroistočno od San Francisca, u blizini Nape. Prišao im je tamnokosi muškarac visok između 175 i 180 cm, u tamnoj, pohabanoj odjeći. Nosio je naočale i mogao je imati tridesetak godina. Prije nego što im se sasvim približio navukao je na glavu kapuljače ispod koje su provirivali pramenovi smeđe kose. Na njoj je bio isti simbol kakav se nalazi u kriptogramu poslanom policiji u Valleju, a koji će Zodijak kasnije koristiti u svojim novim pismima kao potpis. Muškarac je za pojasom imao zataknut nož, a u desnoj ruci držao je poluautomatski pištolj kojeg je usmjerio prema zaprepaštenom paru.
Ispričao im je da je odbjegli robijaš iz zatvora koji je ubio zatvorskog čuvara u bijegu i ukrao automobil. Natjerao je Hartnella da veže svoju prijateljicu, a onda je Hartnellu zadao šest uboda nožem, vjerovatno bajonetom, Ceceliji Ann Shepard 10. On je preživio napad, ona nije. Policija je kasnije na mjestu napada pronašla otiske stopala broj 44. Po dubini tragova zaključili su da je riječi o muškarcu poveće tjelesne težine.
Otprilike sat nakon napada policija u Napi primila je telefonski poziv iz govornice u neposrednoj blizini. Govoreći mirnim glasom, nepoznati pozivatelj im se obratio:
– Želim prijaviti ubistvo, pardon, dvostruko ubistvo. Nalaze se oko dvije milje sjevernije od parka. Bili su u bijelom Volkswagenu Kharmann Ghiji.
Ubica očito nije znao da je Bryan Calvin Hartnell preživio njegov napad.
A 11. oktobra 1969. Paul Lee Stine, vozač taksija iz San Francisca pokupio je putnika na uglu ulice Geary i trga Union. Pucao je nesretnom vozaču u glavu i na licu mjesta ga usmrtio, a potom se polako udaljio prema sjeveru, ulicom Cherry. Svjedoci su ga opisali kao bijelca između 35 i 45 godina starosti, visokog oko 180 cm i teškog oko 95 kg. Policija je sve pretražila, na temelju opisa svjedoka, ali ubica je nestao bez traga…
Dva dana kasnije novinari “San Francisco Chroniclea” primili su Zodijakovo pismo. Pronađena su i tri otiska prstiju, ali policija ih opet nije uspjela ni s kim povezati. U pismu je pisalo: “Ovdje Zodijak. Ja sam ubica vozača taksija prošle noći, a kako bih to dokazao, ovdje je krvavi komad njegove košulje. Ja sam isti onaj tip koji je ubio one ljude u sjevernom zaljevu. Policija San Francisca mogla me je sinoć uloviti da su bolje pretražili park, umjesto što su se ganjali cestama svojim motociklima kako bi ustanovili ko će proizvesti više buke. Vozači automobila samo su trebali parkirati svoje automobile i mirno me čekati dok ne izađem iz skrovišta. Školska djeca su lijepe mete, mislim da ću jednog jutra pokositi školski autobus. Jednostavno ću pucati u prednju gumu, a onda ću odabrati nekoliko klinaca dok budu ispadali van.”
Nedovoljno dokaza
Uprkos Zodijakovom superiornom stavu iskazanom u pismima, istražitelji su sada, ipak, već mogli opaziti određene zajedničke karakteristike kod ubistava. Gotovo uvijek je napadao vikendom, ljude u automobilima, na napuštenim područjima. No, s taksistom je počinio izuzetak – ubio ga je usred prepune ulice. Ako je mogao napraviti izuzetak te vrste, zašto onda ne bi mogao učiniti novi te doista ispuniti svoju prijetnju i pobiti djecu u školskom autobusu? Sama pomisao je užasavala. Zbog toga su vozači svih autobusa u okolici dobili detaljne upute policije kako postupiti ako neko zapuca prema njihovim vozilima.
Ko je bio čovjek koji se predstavljao kao Zodijak? Od prvog znanog ubistva koje je počinio još 1966. pa sve do danas prikupljeni su brojni dokazi pomoću kojim je policija nastojala složiti svoju slagalicu.
Na temelju pronađenih dokaza ispitano je više stotina sumnjivaca među kojima se ističe jedno ime – Arthur Leigh Allen. Policija je usporedila njegove otiske s onima koji su pronađeni na mjestima gdje je Zodijak počinio svoja ubojstva, ali nije pronađena podudarnost pa su ga pustili.
Priča o Allenu kao Zodijaku krenula je najviše zbog činjenice da je bio zlostavljač djece koji je uz to navodno ubio, s pet metaka u leđa, tinejdžerku koja je bježala kako bi spasila život. Kako nikada nisu pronađeni dovoljni dokazi, nije optužen, a nakon što je umro 1992. konačan odgovor na pitanje je li on bio Zodijak nije pronađen – dokaza jednostavno nije bilo dovoljno.
Uz Allena policija je ispitala ukupno čak 2.500 sumnjivaca. S vremenom je popis sužen na svega nekoliko njih, ali ko je tačno bio Zodijak, nikada se nije doznalo. Od Allena su odustali tek nakon što su, u oktobru 2002., ispitali DNA tada već pokojnog Allena i usporedili ga s onim na Zodijakovim pismima – tada je konačno potvrđeno da među njima nema podudarnosti.
Slučaj je još otvoren i, teoretski rečeno, može ga se riješiti samo ako policija pronađe uzorak DNA koji odgovara onom koji je pripadao Zodijaku. Hoće li se takvo što ikada dogoditi, ne možemo znati…
Ljudi željni slave
Od prvog ubistva pa sve do danas pojavili su se mnogi – često željni slave – koji su tvrdili kako su im članovi porodice, prijatelji, kolege i poznanici priznali da su upravo oni počinili Zodijakova ubistva. Niti jedna priča nije bila dovoljno uvjerljiva i ne podupiru je dovoljno čvrsti dokazi. Mnoga pitanja i dan-danas ostaju bez odgovora. Ko je bio Zodijak? Je li još živ? Jesu li sva ubistva koja mu se pripisuju zaista njegova? Je li ih bilo i više od onog što znamo? Promatra li nas on još? Pisma Zodijaka su prestala da stižu krajem 70-ih godina, a Alen je umro 1992. Slučaj je stavljen ad akta, iako se povremeno otvara kad se pojave novi, a s obzirom na vrijeme, prilično neuvjerljivi dokazi.