Voda je najzad došla do grla. Tri dana potopa uzela su sve što su htjela. Da su htjeli više, i uzeli bi više. Dok je zemlja u ovom dijelu Evrope mijenjala svoj opis s kesom najmanje potrebnih stvari, neki su bježali drugi put, neki su drugi put gledali i kako im nestaje sve što su imali. Nenabačene kuće govore da i nisu imali puno. Ni Balašević ne bi mogao smisliti tužnije od onog šta je voda ostavila iza sebe. I pisanje i opisivanje takvih situacija odavno plaši. Kao da učvršćujemo legendu o tome kako se u Bosni ništa dobro zbiti ne može, kako smo osuđeni da drugima izbijamo suzu iz oka, ječimo i savijamo se.
Al’ mi najbolje znamo u ovakvim vremenima. Navikli na muku kao da jedva dočekamo da se prostremo pred drugima dobrotom i prkosimo humorom. Muzička želja: “Mene nosi mutna rijeka”, Ibrahima Jukana, oznaka “Čuvaj se morskog psa” u poplavljenom naselju Tuzle, samo su djelići velikog mozaika o vedrom duhu bosanskom. Komšije iz Posušja sakupile kombi hrane i odvezli u Maglaj, Bihaćki rafteri spašavaju živote u Doboju, Sarajlije su organizirale pomoć, slali gdje je najpotrebnije. Rijeke nisu nadirale po entitetskim granicama.
I nosit će nas entuzijazam da pomažemo, čistimo, doniramo dok imamo sve, dok najzad ne odustanemo pritisnuti vlastitom egzistencijom i obavezama, ostavljajući posao napola urađenim. Bosanski čovjek se lako navikne da ima manje i jede slabije, i to je ono najgore. Otišli su dijelovi puta u Šešlijama i kod Doboja, onog što nas spaja sa Slavonskim brodom, žilom kucavicom ovdašnje ekonomije. Hoćemo li čekati neke iscpljujuće tendere, da bi firme u koje su se ugradili svi kojima je to pripadalo, trljaju nekoliko kilometara puta godinu, dvije. Za to vrijeme deseci porodica malih privatnika i autoprevoznika postaju socijalni slučajevi. Na vijesti o pronevjerenim milionima, odavno ne reagiramo. Kako kada prosječni bosanski čovjek ne može ni pojmiti više od 300 KM.
Je li BiH društvo, ako već nije država? Jesmo li mi zbir pojedinaca, od kojih su neki u ova tri dana pokazali više dara za vođenje države, nego svi naši političari 20 godina – ili smo društvo. Društvo, koje će organizirati radne akcije za pravljenje puta, popravljanje kuća, na način da se firme slože da rade s pola kapaciteta ljudi, a druga polovina – jačih ide i radi! Šta je sa zatvorenicima, vojnicima, policajcima i studentima? Ako ovo nije šansa da ponovo gradimo svoju zemlju, ja ne znam šta jeste. Ako ovo nije prilika da se prožmemo i izbliza upoznamo Ljubušake, Maglajlije, Brčake, Krajišnike, Sarajlije, Dobojlije i sve uboge ljude za koje nam godinama tvrde da su nam smrtni neprijatelji, sljedeća prilika bi mogla biti teža. I ćorav odavno zna da nije problem u “rasi” već u klasi.
Ima li šta napornije od čovjeka koji propagira? Ima, čovjek koji to radi uporno sjedeći. U to ime sam kupila svoju prvu lopatu i krenula put Olova.