IntervjuNovostiZanimljivosti

Halid Bešlić: U životu sam nagrađen time što se o meni ne priča loše

Već 35 godina Halid Bešlić sa svojom ekipom putuje od grada do grada, od države do države, i pjeva u malim i velikim dvoranama. I u svakoj napravi odličan dernek. Za Bosance i Hercegovce, Hrvate, Srbijance, Slovence, za sve svoje fanove bez obzira pod kojom zastavom žive. Drugačije ne zna. Poštuje i voli svoju publiku. Osjete to ljudi, koji s nestrpljenjem iščekuju njegov koncert života, kako ga je nazvao. Onaj na Koševu. Brojimo sitno do 22. juna, baš kao i naša najveća narodna zvijezda. Prodaja karata ide odlično u svim velikim i malim gradovima u zemlji, ali i putem interneta.

Repertoar nije problem, pjesama ima toliko da bi mogao pjevati nekoliko dana zaredom… Tu je i novi album “Romanija”, koji je odlično prihvaćen. Međutim, priznaje da ga pomalo hvata trema. Koševo je, kaže, ipak, Koševo. Dok razgovaramo u njegovom motelu u Semizovcu, telefon mu stalno zvoni. Pripreme su u punom jeku. Za Koševo, kaže, sve mora biti savršeno: od rasvjete, zvuka, pozornice, obezbjeđenja, gostiju… Ogroman je to posao, nama “običnim ljudima” nepojmljiv.

– I ne treba da bude, publika samo treba da uživa, a ja ću se potruditi da tako bude – kaže Halid. Treme ima, ali ne i nervoze. Jedino što ga može iznervirati su “oholost, laž, podlost, dupla priča, dvostruki aršini…” A pitali smo ga još štošta, nevezano za predstojeći koncert, od kojeg smo mu na trenutak odvukli misli. Evo šta je rekao.

Kakvi Vas razgovori opuštaju, zabavljaju, o čemu su?

– Najviše volim kad se s rajom šalim na svoj i malo na tuđi račun, s kim mogu, naravno. Ispričamo i koji vic, tad baš uživam. Imam svoju raju, svoj kvart, svoje saradnike i prijatelje. Svi su puni nekih fora, priča s njima je lagana i opuštena.

Da niste pjevač, šta biste bili?

– Ne znam. Ja sam završio zanat, za građevinskog poslovođu. Da nisam pjevao, sad bih bio inžinjer građevine, to mi se sviđalo. Ali, posvetio sam se pjesmi, i to je moja ljubav.

 Fudbal ili košarka?

– Oboje. Fudbal mi je bliži. Redovno gledam našu reprezentaciju, a s rajom iz komšiluka sam pratio i ovu posljednju utakmicu.

Jeste li se ikada potukli zbog nečega?

– Jesam, kao momak sam se često tukao. Počinjao sam trenirati boks, nekoliko mjeseci na Grbavici. Tu sam živio u domu, bilo je tamo nekih mangupa za koje smo bili došlje, a oni su htjeli da štite svoj teritorij od nas. E, s njima smo se tukli redovno (smijeh). Ma i to su bila dječija posla. Vazda je bilo tih nekih čarki.

Jeste li jugonostalgičar?

– Povremeno jesam. Žalim za slobodom koju smo imali. Sloboda je prva i osnovna stvar koja treba čovjeku. Ljudi su bili jednaki, rasterećeni od nacionalizma, živjeli su i radili opušteno, znali su da će biti plaćeni za to. To je bila velika priča za biznis, za posao, drago mi je što sam rođen i što sam živio u takvom ambijentu.

Kad bi Halid bio predsjednik države, šta bi promijenio?

– Ne bih nikad bio predsjednik, jer se u ovoj državi ne može ništa riješiti. Ne krivim ni političare za to. S ovakvim ovlastima i zakonima ne mogu mnogo napraviti. Ovdje je samo pogodno tlo da neko uzme pare i ništa više.

Postoji li neko rješenje za nas?

– Ja ga ne vidim, osim možda “tuđe čizme”. Bolje da nam nametnu stvari koje moramo uraditi, a ne radimo. Postoje zakoni koji se ne smiju dirati i oni garantiraju opstanak države. Oni neka se provedu, a ovo ostalo, što ide prema entitetima i kantonima, neka rješavaju naši.

Jeste li ikada ikoga mrzili?

– Ne znam da mrzim i ako se naljutim, brzo me prođe. Nisam zlopamtilo.

 Je li se Vama ikad iko obraćao s mržnjom? Imate li neprijatelje?

– Ne. Možda jeste, ali to do mene nije doprlo. U mom životu toga nema. Imam sreću da me svi uvažavaju, a vole li me ili ne, to ne znam (smijeh).

Jeste li ikad išta loše čuli o sebi?

– U životu sam nagrađen tim da se o meni ne priča loše. Prijatelj me pitao kako te svi vole. E, ne znam.

Kad Vas život razočara, u kome ili čemu tražite utjehu, savjet, oslonac?

– Ne razmišljam na taj način. Dese mi se razočarenja, ali to najčešće sam sa sobom rješavam. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Ako imam neki problem, ne opterećujem njim ljude ako znam da mi ne mogu pomoći. Sjednem, razmislim šta i kako dalje. Najbolje je ako čovjek može sam sebi pomoći.

Potrebno je 17 mišića da se nasmijemo, 43 da se namrštimo. Koju varijantu češće koristite?

– Ovu prvu. Volim da se smijem. Volim zezanje, šalu.

Jeste li ikada podmitili ljekara, policajca ili nekog drugog službenika?

– Ne. Imam sreću da oni meni čine uslugu, a da je nemam potrebu da ih podmićujem. Ljudi me gotive. Ako napravim prekršaj, platit ću i kaznu. Vozimo normalno, prema propisima. Kad me zaustave radi kontrole, pozdravimo se i kažu – produži.

Kažu da nakon nesreće više ne vozite?

– Istina je. Nikad nisam sjeo za volan, ne privlači me više uopće.

Je li nesreća ostavila još neke posljedice po Vaše zdravlje?

– Trni mi dio lica, kao da je pod anestezijom. Kad je kiša, jače trni; kad sunce grije, slabije. To je to.

Sjetite li se često te kobne noći, kako je to izgledalo?

– Svakog dana nekoliko puta prođem pored tog mjesta. Prvih godinu-dvije sam stalno razmišljao kako se desilo, kako sam trebao reagirati, a nisam, šta je moglo biti a šta nije… U posljednje vrijeme ni o tome ne mislim. Zaboravljam polako…

Prestali ste i pušiti. Koliko puta ste ostavljali cigarete?

– Dva puta. Ne pušim evo već četvrtu godinu. K’o da nikad nisam pušio. Stavio sam dva-tri puta cigaretu u usta, ali sam je brzo bacio, ona mi je sada strano tijelo.

Najbolji narodni lijek koji ste probali…?

– Kombinacija meda i smole. Noge su me boljele nakon nesreće. Išao sam u Beč, slikao to, sumnjali su da nije neki problem s kostima. Htjeli su ljekari i da mi rade biopsiju, ali nisam dao. Otišao sam kod prijatelja u Mostar, napravio mi je oblogu od meda i smole, nosio sam je sedam dana oko noge, bila je kao gips i mogu reći da mi je pomogla. Od tada me noge više ne bole. Inače, volim sve što je prirodno, domaću hranu, volim jesti vani, u prirodi, ništa bolje od toga. Treba eliminisati uvozni lobi, podstaći domaću proizvodnju, barem ovo što kod nas može uspijevati. Ljudi umiru sve mlađi, a ja mislim da je to od nezdrave ishrane.

Jeste li ikada u skorije vrijeme zaplakali? Zbog čega?

– Ja sam veliki emotivac. Malo mi treba da zaplačem. Zaplačem kad čujem tužnu priču, kad gledam tužan film… I radim to samo kad sam sâm.

 Ispunjavate li obećanja?

– Naravno. Odgovornost prema datoj riječi mi je svetinja.

Jeste li ikada pomirili osobe koje su bile u zavadi?

– Jašta sam, toga sam odradio mnogo. I znate kako to radim? Nikad ne prenosim ako su, naprimjer, dvojica rekli negativno jedno o drugom. A bude tu i žestokih momaka, koji opsuju… Uvijek obojici kažem samo lijepe stvari. Popričam i s jednim i drugim i onda ih sastavim. Dobar je osjećaj kad progovore….

Jeste li ikada ostali bez novca?

– Da, često. Zeznuto je to. Puno se trošilo u mladosti, više nego što se zarađivalo. Platu sam trošio za nekoliko dana, pa posudim i stisnem se do naredne, pa opet iznova. To je bilo kad sam radio na građevini. Otkako sam počeo pjevati, nisam kokuz. Nema plate od prvog do prvog, već od koncerta do koncerta, a između njih je najviše sedam dana.

 Posuđujete li novac?

– Ima i toga.

 A vraćaju li?

– Danas rijetko ko šta vraća. Velike su promjene u mentalitetu ljudi; uzme ti pare i neće da vrati, kao da su njegove. To kao da je nepisano pravilo. Teško ovim žirantima koji tuđe dugove vraćaju. Svi su zaduženi, znam, bez kredita se ne može ništa. Čovjek uzme kredit, ostane bez posla i onda nastrada žirant. Kakva je to vlast da se ne bavi tim problemom?! To se mora riješiti. Uzmi sve onom ko se zadužio, ne čovjeku koji nije ni kriv ni dužan. Zato ja više nikom neću da budem žirant. Garant da, žirant ne. Imam ja svog prijatelja pa mu mogu reći da uzme moje pare i nek’ meni vraća.

Dajete li novac prosjacima?

– Da, njih ima ih na svakom koraku. Sjećam se jednog malog Roma, bilo je to nakon nesreće. Prišao je autu i pita me: “A jesi li ti onaj što je poginuo?” (smijeh).

Idete li u kupovinu? Kupujete li na sniženjima?

– Nikad. Godišnje jednom, i to slučajno. To Sejda sve radi. Nekad me nazove da nešto usput kupim, pa i to ne uradim. Nemam tu naviku.
 Šta se ne može kupiti novcem?

– Dobar karakter. Ostalo sve može. Danas, inače, ljudima novac igra veliku ulogu u životu, pa malo zaboravljamo na osnovne vrijednosti. Novac, istina, olakšava život, bitan je i mora se imati za preživljavanje.

 Jeste li razmazili svog sina?

– Nisam, Dino je fin momak. Možda je malo razmažen. I on kao i njegovi vršnjaci radi, trudi se.

Je li Vas neko razmazio dok ste bili dijete? Ko se najbolje ophodio prema vama?

– Jeste, moja majka. Sestre na jednu, ja na drugu stranu. To im je otvoreno govorila. A stari nije, on se uvijek jednako ponašao prema svima.

 Kakav ste Vi sin svom ocu? Kakav odnos imate?

– Mislim da sam dobar. Čujemo se stalno. Nek’ mi je zdrav i živ, pomažem mu ljudski, finansijski, kako mogu. On je u Olovu, tamo mu je fino. U komšiluku su mi i dvije sestre, paze ga. Ovdje u Sarajevu nije želio živjeti. Ipak je to veliki grad za njega koji je rođen i odrastao na selu. Ovdje ne može ni dva dana izdržati.

Žene koje najviše volite ili ste voljeli?

– Moj život je obilježila moja žena, nju niko ne može zamijeniti. Majka je majka, ni nju ne može niko zamijeniti, niti je mogu prežaliti. Tu su i moje sestre. Sretan sam što ih imam.

 Kako je bilo odrastati sa sestrama?

– Jesam jedinac, ali nisam jedino muško dijete u familiji. Sestre su me pazile, ali sam mnogo vremena provodio sa svojim amidžićem i vršnjakom Galibom. Mi smo od dvije sestre djeca, a i očevi su nam od dva brata djeca. Familija smo dvostruka, živjeli smo kuća do kuće. On mi je bio kao brat.

Prednosti i mane braka?

– Lakše je živjeti udvoje, nego sam. Ja to ne bih mogao. Ne znam sebi ni kafu napraviti. Tako su me naučili. U djetinjstvu su to bile majka i sestre, kasnije Sejda. Navikao sam da me neko pazi. A koje su mane? Ne znam, pitat ćemo to nekog drugog (smijeh).

 “Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine. A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa. Čak ni naše vrline”, kazao je Honoré de Balzac. Šta Vi ne opraštate ženama/ženi?

– Dobro je to rečeno. U našim balkanskim uslovima se ne oprašta prevara, ostalo je sve oprostivo.

Je li istina da se čovjek nikada ne prestaje zaljubljivati?

– Ma ne znam… Ovo pitanje nešto nije za mene (smijeh). Ne znam šta bih rekao. Zaljubio sam se jednom i to je to.

Samo jednom?

– Pa dobro, dva-tri puta (smijeh). Ali otkako sam se zaljubio u svoju ženu, tu je nastao kraj zaljubljivanju.

Koliko često ljudima koje volite to i govorite?

– Ne govorim ja to, ne volim da naglašavam riječima ono što pokazujem djelima.

 “Prvi poljubac” je jedna od Vaših najpopularnijih pjesama. Je li Vaš prvi poljubac davno zaboravljen?

– Bila je to srednja škola. Imao sam nekih 16 godina. Nakon zemljotresa došle su kod nas u dom cure uz Banje Luke, plesali smo, ponijela nas muzika i desio se taj prvi poljubac. Nije zaboravljen, kao što pjesma kaže.

Koju pjesmu u kafani naručujete za svoj ćeif?

– Zavisi od raspoloženja. Većinom je to neka sevdalinka. Volim “Kraj potoka bistre vode”, “Pšeničice sitno sjeme” i “Mošćanica, voda plemenita”. To treba slušati, a i znati pjevati.

Svi bi voljeli da im Halid pjeva na uho. A koga biste Vi da Vam zapjeva?

– Ima mnogo dobrih amatera pjevača. Hanku volim. I Marinka Rokvića kako pjeva sevdalinke, odličan je. Keba ima poseban glas. Miroslav i Šaban imaju odličnih pjesama. Tu je mnogo onih koji više nisu s nama, Silvana, Safet, Himzo…

Na čiji koncert imate želju otići?

– Od svjetskih zvijezda Joe Cocker. Naše sam sve gledao, pa nisam nikog željan ostao.