“Kroz Bosnu ne pjevaj…” dio je narodne umotvorine koja je na najbolji način oslikava koliko dobrih pjevača i pjesama ima u zemlji od Gline do Drine, i što je još važnije – govori da je tako bilo od pamtivijeka. Koliko god imali primjedaba na desetke muzičkih takmičenja koji se dešavaju u zemljama bivše Jugoslavije, jedna je konstanta – Bosanci su uvijek najbolji. Ipak, šta to znači bosanskohercegovačkim muzičarima? Gotovo pa ništa.
Nesređena autorska prava, naplaćivanje tantijema, digitalna era koja uništava tradicionalnu prodaju albuma i sve ono što običnom čovjeku nije jasno, a njima znači sigurnu starost – opisuju muzičku stvarnost u našoj zemlji. Bitno je drugačije u Srbiji i Hrvatskoj, zbog čega smo i izgubili neke od najboljih muzičara.
Sretni su bili, kažu, kada je osnovan AMUS (Asocijacija muzičkih umjetnika BiH), nadali su se da će konačno imati uređeno muzičko tržište, što bi, kad se stavi u kontekst kvaliteta naših autora i izvođača, značilo dovoljno novca za sve.
Ipak, nije bilo tako. S redovne Godišnje skupštine AMUS-a, procurio je videosnimak na kojem se vidi da predsjednik Udruženja (Edin Dervišhalidović alijas Dino Merlin) izbacuje van članove Udruženja koji postavljaju pitanja koja se, prema onom što oni tvrde, njemu ne sviđaju. Kontaktirali smo i Dininog menadžera Asim Kraljića i tražili termin za razgovor s Dervišhalidovićem, ali ostali smo bez odgovora.
Jedan od učesnika cijelog događaja bio je i Hajrudin Varešanović. Evo njegove priče.
Mediji su prenijeli dio atmosfere s posljednje redovne Godišnje skupštine AMUS-a. Nije bilo baš profesionalno. Šta izazvalo problem?
– Problem je stvorilo različito shvatanje demokracije i slobode govora na Skupštini. Dok je rukovodstvo insistiralo na gvozdenoj disciplini, bez tolerancije u replikama i slobodi govora, drugi su insistirali na adekvatnom pojašnjenju nepravilnosti rada rukovodstva “Amusa”, i u tome je došlo do konflikta. Ukratko, predsjedniku Skupštine i direktoru Stručne službe (Mirzi Hajriću) nisu odgovarala postavljena pitanja.
Amir Šehić, Nedžad Imamović, Igor Vukojević, Ibro Mangafić, Maja Sar, Nedim Babović, članovi su Upravnog tijela AMUS-a. Pa imamo mi i većih muzičkih imena, ili? Kakav je Vaš stav o tome?
– U svakom slučaju, to su ljudi koji nisu kompetentni, ni svojim autorskim, ni administrativnim radom.
Zašto među njima nema istaknutih muzičara iz BiH, kao što su Kemal Monteno, Goran Bregović, Zlatan Fazlić Fazla?
– Upravo zato da ne bi bili ravnopravni i sposobni, nego poslušni.
Prema Pravilniku o kriterijima i postupku za prijem u redovno članstvo AMUS-a, član se postaje ako autor ima 30 aktivnih pjesama. Takvo je i međunarodno pravilo za prijem u slične organizacije. Imaju li ljudi iz Upravnog odbora tih traženih 30 prijavljenih pjesama. Naprimjer, Amir Šehić?
– Da li spomenuti član odbora ima 30 pjesama ili ne, ja to ne znam.
Zašto su sa sjednice izbačeni Amir Hadžić(predsjednik udruženja ugostitelja) i Fahrudin Pecikoza?
– Zato što su postavljali nezgodna pitanja i pitanja koja nemaju odgovor i ukazuju na duboke nepravilnosti u radu Stručne službe.
Pa ko onda ima uvid u izvode i nota račune?
– Direktor Stručne službe (Mirza Hajrić op. a), koji ima preveliku autonomiju u radu. Doslovno do nivoa privatne firme.
Kakvo je stanje kad je riječ o naplati, je li tu čista evidencija?
– Nisam upućen u način naplate, jer se, koliko ja znam, ne pregovara s korisnicima muzike na tolerantan i poslovan način.
Postoji li softver koji bi pomogao da se isplata autorskih prava radi pošteno?
– Postoji, i nadam se da se na tom polju radi na ispravan i pošten način. Želim vjerovati da se to neće zloupotrebljavati.
Kako tumačite ponašanje Dine Merlina?
– Nepristojno i autokratsko, te, prije svega, netolerantno prema ljudima s kojima je odrastao i s kojima se druži i sarađuje 30 godina. Mislim da se mnogo izmijenio kao čovjek koji je potekao iz jedne skromne porodice. Sve što se u njegovom životu izdešavalo kao posljedica dobrog rada nije utjecalo na to da bude bolji čovjek, nažalost. “Nisu pare za svakoga”!
Kome se možete obratiti za pomoć?
– Mislim da bi nas titular, “Institut za intelektualno vlasništvo”, trebao temeljito kontrolisati i pratiti rad ovog rukovodstva, pošto je ogrezao, najblaže rečeno, u nepravilnostima.