Pitanje za uposlenike državnih institucija i javnih ustanova: biste li prijavili korupciju vašeg nadređenog? Prijavili biste ga čak i znajući da će to, iako imate sve dokaze koji govore protiv njega, biti teško dokazati na sudu? Jer i tamo ima korupcije, zar ne?! Kao i u zdravstvu, policiji, tužilaštvima… Prijavili biste ga i znajući da ćete zbog toga, najvjerovatnije, dobiti otkaz na poslu ili biti izloženi strašnom mobingu zbog kojeg ćete, izvrijeđani, poniženi i narušenog zdravlja, iz firme otići sami? Jer tako kod nas stvari stoje. Već dugo godina.
Znala je to Irina Lovrić, uposlenica Fonda za povratak BiH, institucije pri Vijeću ministara BiH koja se bavi finansiranjem povratka izbjeglica u BiH. Pa ipak, zbog korupcije je krajem 2009. godine podnijela krivične prijave protiv direktora Fonda, Mlađena Božovića. U svakoj pravnoj državi ovaj postupak bi dosad bio okončan. Kod nas ne. Irina je s vremenom shvatila da je razbjesnila zvijer zvanu organizirani kriminal. Ona je progutala i/ili kupila mnoge koji su joj se pokušali suprotstaviti. Ali ne i Irinu. Stradalo joj je zdravlje, ali ne i principi. Smatra da svako treba dobiti ono što zaslužuje: kriminalci kaznu, a izbjeglice i raseljena lica novac koji im je ukraden. Tad će i ona biti sretna. Muškarci, evo kako se bori za pravdu!
Na osnovu čega ste posumnjali da se pred Vašim očima dešava pronevjera novca namijenjenog građanima BiH (u koje svrhe je trebao ići taj novac)?
– Prvo sam primijetila da Mlađen Božović kao rukovodilac pribavlja sebi materijalnu korist na štetu Fonda za povratak BiH, a time i države BiH, i to putem fiktivnih računa. Novac namijenjen izbjeglim i raseljenim licima dodjeljivao se i osobama koje nisu ispunjavale osnovne uvjete za takve donacije, te bliskoj rodbini nekih funkcionera. Mlađen Božović je sam sebi, od državnog novca, platio školovanje u stranoj valuti i drugoj državi (u Novom Sadu od cc 4.000 KM), poklonio svom rođenom bratu motokultivator vrijedan cc 7.000 KM, suprotno zakonskoj regulativi s tim u vezi, kupovao luksuznu i markiranu robu, a da ne spominjem konstantna i veoma ozbiljna kršenja Zakona o javnim nabavkama, čak je i izvođačima radova nezakonito obračunavao kaznene poene iz samo njemu poznatih razloga, itd. Poslije su počeli nicati i nezakonito napravljeni stanovi (nadogradnja) na stambenim zgradama u kojima su se trebale rekonstruirati devastirane stambene jedinice prijašnjih vlasnika, a nikako graditi novi stanovi kao nadogradnja za ne zna se koga ili pak zna? Odgovor na to pitanje dat će Kantonalno tužilaštvo HNK-a, gdje se s tim u vezi vodi istraga i krivični predmet. Dalje, građeni su i obnavljani vjerski objekti čak i tamo gdje uopšte nije bilo raseljenih niti povratka izbjeglica. Sav taj novac tada je bio namijenjen samo za povratak izbjeglih i raseljenih lica i nizašta drugo. Nedavno su promijenili zakon, tj. legalizirali finasiranje ostanka, na koji način, valjda, smatraju da su pokrili i nezakonita postupanja prije toga. Ma svašta je tu bilo, a ja sam, izgleda, „sretnica” koja je otvorila Pandorinu kutiju.
Šta ste osjetili kada ste primijetili prvu nepravilnost u radu?
– Bila sam zaprepaštena da to drugi gledaju i niko ne reaguje, a kada sam shvatila i da niko neće, odlučila sam da to uradim sama. Prikupila sam sve podatke koji su mi trebali i napisala krivične prijave koje sam čitko potpisala svojim imenom i prezimenom.
Kome, kada i kako ste prijavili korupciju? Kakav odgovor ste dobili?
-Nakon internih upozorenja i prijava unutar institucije u kojoj radim, direktora Fonda za povratak BiH, kao sekretara s posebnim zadatkom kojeg imenuje Vijeće ministara BiH, prijavila sam naravno istom, ali od 2009. godine pa do danas Vijeće ministara BiH nikada se nije udostojilo odgovoriti niti na jedan moj podnesak, pa i onda kada sam osnovano i dokumetovano ukazivala na ozbiljan kriminal i korupciju u dobroj vjeri.
Jeste li se prije toga posavjetovali s nekim ko vam je blizak da li da to radite?
– Iako o svemu odlučujem isključivo sama, ovog puta sam potražila savjete i svi, baš svi su me odvraćali.
Kakve su reakcije bile u vašoj firmi nakon što ste prijavili direktora Fonda za povratak? Šta su rekle kolege? Šta direktor?
– Nastala je panika. Sve sam morala isplanirati do najsitnijih detalja i dugo sam radila na tome uz sve zdravstvene probleme koji su nastali od konstantnog stresa pod kojim sam bila na poslu, ali nisam odustajala. SIPA je koncem 2009. godine „upala” u Fond za povratak BiH. I sama sam se iznenadila šta su sve tada inspektori pronašli i izuzeli. To mi je sve u toku istrage predočeno. Nakon toga sam vidjela i izvještaj o postojanju osnova sumnje na počinjenih više krivičnih djela protiv Božovića, ali i njegovih saučesnika, pa je predmet završio u Posebnom odjelu za organizirani kriminal Tužilaštva BiH. Bila sam šokirana, ali sam odlučila ići dalje, jer su otvorili novu istragu koja je sada obuhvatala sve učesnike u realizaciji projekata povratka izbjeglica u BiH i pristala dati svoj maksimalni doprinos istoj. Direktor Fonda za povratak BiH je tada otpočeo s najstrašnijom osvetom i revanšizmom, kao i neke kolege koje su u ovome s njim.
Na koji način?
– Po povratku s operacije i teške i komplikovane rehabilitacije, na kojoj sam završila poslije jednog napada gospodina Božovića na mom radnom mjestu, kada je svim uposlenicima osim meni dao slobodan dan, odmah su me uklonili s radnog mjesta i poslali u potpunu profesionalnu izolaciju u kojoj sam provela punih 20 mjeseci ne radeći ništa, dok kolege sa mnom nisu profesionalno komunicirale. Bila su mi oduzeta sva sredstva za rad. Dugom i upornom borbom uspjela sam početi raditi jedan dio svoga posla. I dan-danas je situacija slična. Nadređeni koje sam prijavila za korupciju i kriminal me konstantno zlostavljaju na mom radnom mjestu i provode torturu nada mnom svakog dana sve više, zajedno sa svojim saučesnicima, nekim kolegama. Zbog konstantnih prijetnji i uvreda obraćala sam se i policiji i Tužilaštvu BiH, međutim, nikada nisu ništa konkretno učinili da me zaštite, jer ovdje je riječ o visokopozicioniranom funkcioneru kojeg štite još veći koji su imali i svoje glavne ili epizodne uloge u rapodjeli novca namijenjenog povratku izbjeglica u BiH. Osim toga, politička partija kojoj pripada direktor Fonda, očito, ima vodeći utjecaj u čitavoj BiH. Za moje zlostavljače ja sam „glupača, sumanuta, suviše mala, nekompetentna, nepozvana, te ona koja zloupotrebljava pravo i zakone”.
Pokušavaju me predstaviti kao neku poremećenu osobu. Doslovno su kopali i po mojoj privatnosti, ne bi li pronašli šta protiv mene kako bi me diskreditovali. To se završilo samo još jednom krivičnom prijavom i protiv Pravobranilaštva BiH, jer sada posjedujem i materijalne dokaze da su počinili krivično djelo iz Krivičnog zakona BiH član 149. Neovlašteno korištenje ličnih podataka, za šta će i odgovarati. Ova institucija, koju svi mi plaćamo, brani i kriminal u institucijama BiH, pa i na način da i sama čini krivična djela i to sve o našem trošku.
Protiv Vas su u Fondu sakupljani potpisi pod izgovorom da narušavate ugled državne institucije. Kakav je bio odziv Vaših kolega na ovu peticiju?
– Bila sam u teškom stanju u bolnici kada mi je kolega s posla poslao sms da nezakonito zaposleni vozač Kokot, a po nalogu direktora Božovića, traži od svih uposlenih da potpišu nekakvu peticiju/apel upućen gospodinu Nikoli Špiriću, tadašnjem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH i ličnom prijatelju Božovića, da ga zaštiti od mog djelovanja i spasi od mog „uništenja” Fond za povratak BiH, a koje ja provodim, narušavajući ugled jedne institucije BiH. I tom prilikom Božović bezuspješno pokušava zamijeniti teze i time prikriti činjenicu da, ustvari, on svojim nezakonitim postupanjima uništava Fond za povratak BiH, a da o njegovom ugledu svjedoče i prijašnje prijave protiv njega kao npr. ona njegovog bivšeg kolege iz Centra javne bezbjednosti Republike Srpske i to pomoćnika načelnika koji ga još 1997. godine u svom otvorenom pismu Vladi RS naziva kriminalcem s policijskom značkom koji se bavi švercom alkohola, cigareta pa i oružja, te koji je toliko ogrezao u kriminalu da ne preza ni od likvidacije. Ovo pismo objavila je „Naša borba” i dostupno je na internetu. Naravno da one pravedne, poštene i neovisne kolege ovu tzv. peticiju nisu potpisale, jer je to bilo nešto najgluplje što sam u životu čula, naročito iz razloga što se protiv jednog „malog tehničkog sekretara” traži, ništa manje nego intervencija Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.
Šta je s istragom i ko je u ovom slučaju vodio?
– Ma to s istragama je potpuno za nepovjerovati, baš kao i s procesima pred Sudom BiH. Taj čovjek svuda ima veze, a ako on nema, imaju oni koje stalno proziva da mu s leđa skinu breme, jer ga, kako kaže, on sam nosi valjda zahvaljujući i njima, u šta ne sumnjam. Postupajući tužilac bio je Saša Sarajlić, koji je donio naredbu o provođenju istrage još 2011. godine, a u roku od šest mjeseci nakon toga je bio zakonski obavezan podići optužnicu ili ne. Međutim, slučaj je odugovlačio, a meni „sugerirao” da odustanem od svega i da se ne miješam. Poslije mi je pisao i da mu ja prijetim, što je potpuno apsurdno. Danas je 2014. godina i još se ništa ne dešava. Nakon imenovanja novog Glavnog tužioca, gospodina Gorana Salihovića, uputila sam sve dokaze o (ne)postupanju tužioca Sarajlića. Predmet je potom presigniran u rad tužiocu Miloradu Barašinu. Nadam se da je to dobar znak i da će konačno donijeti tužilačku odluku, jer na ovom predmetu rade skoro punih pet godina, a poznato vam je kako su rapidno postupali u slučaju, recimo, gospodina Budimira, koji je imenovan premijerom Federacije BiH skoro tri godine nakon što sam ja podnijela svoje krivične prijave protiv jednog državnog funcionera. Ali, eto, Budimir je bio, izgleda, „preči” od novca namijenjenog najugroženijim kategorijama i slučaja Mlađena Božovića. Ma politika je čudo!
Šta je s Vašim direktorom i da li Vas kontaktira?
– Zaključak o hitnoj suspenziji Mlađena Božovića, direktora Fonda za povratak BiH, usvojen je još 19. aprila 2012. godine na 14. sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, Vijeće ministara BiH do danas taj zaključak nije provelo. Božović i dan-danas nesmetano radi i nezakonito postupa na štetu građana i države, dok samo pristižu jedna za drugom presude Suda BiH na teret Fonda za povratak. A da li mene kontaktira?! Pa ako kontaktom smatramo još učestalije napade i prijetnje, i to u vidno alkoholiziranom stanju, naročito nakon što sam dobila status zaštićenog prijavitelja korupcije u institucijama BiH – da, onda me kontaktira i dalje.
Stres se odrazio na Vaše zdravlje, pa ste završili i u bolnici. Sami ste platili liječenje koje nije bilo nimalo jeftino…Je li Vas ikad iko iz Vaše firme posjetio u bolnici, pomogao Vam?
– Više puta sam bila hospitalizirana, dva puta u teškom stanju i u životnoj opasnosti. U jednom slučaju radilo se o abdominalnoj operaciji, a u drugom imala sam rane po čitavom tankom i debelom crijevu, upaljene zglobove i napadnute kosti. Sedimentacija mi je bila 135 prvi sat, a poznato je da je za žene granica deset. Život mi je spasio dr. Srđan Gornjaković. Iako je taj čovjek za mene genije, ipak sam ja sebi, ustvari, najbolji sprecijalist i u stanju sam da pobijedim i najteže i najgore dijagnoze. Uporedo vodim dvije teške bitke, na dva različita fronta istovremeno. Na oba se borim skoro sedam godina, na jednom za svoj život, a na drugom za boljitak svih nas. I još sam na nogama, zar ne?! A pravi prijatelji me uvijek i redovno posjećuju, pa i kada sam u bolnici. I da, sve plaćam sama, uglavnom putem kredita, jer mi ne daju da radim na miru.
Kako su Vaši članovi porodice reagirali na to što prolazite?
– U početku to nisu razumjeli, jer nisu mogli da shvate da sam spremna na jedan takav rizik i da se suprotstavim čitavom sistemu koji ne valja. Govorili su mi da trebam objektivno sagledati situaciju i shvatiti da sam krenula putem koji drugi zaobilaze i na kojem se često pada, ali i gine. Moja majka je bila očajna, konstantno uplašena za moj život i zdravlje. Provela je pet posljednih godina svoga života u suzama i strahu zbog onoga što radim i naposlijetku umrla u januaru prošle godine, prerano i iznenada. U njenim očima u posljednjim trenucima nije više bilo suza, ostao je bio samo ponos. Posljednje što mi je rekla bilo je: “Ti si mamin ponos i kćer kakvu bi svaka majka poželjela, a ja sam je sebi i rodila”. Sve im mogu oprostiti, ali majčine suze neću nikada!
Koji je bio Vaš motiv da ne odustanete?
– Nikada ne odustajem od svojih namjera, to je stvar prirode i principa. A motiv, pa zar treba motiv da budeš pošten i pravedan?! Onima kojima to treba ne sjede za mojim stolom. Moj otac je poginuo za ovaj grad, deda Franco Lovrić bio je legenda svoga “Sarajeva”, a moj kum Asim Ferhatović Hase još veća. Pa ne mogu se ja daleko „otkotrljati”. Deda se za svoje Sarajevo borio na svoj način, tata na svoj, a ovo je moj način. Naša država treba biti i tvoja i moja briga, a u njoj ne smije biti mjesta za lopove i kriminalce. To prosto tako treba biti i tako razmišlja svaka prava Titina pionirka, a ta sam.
Vjerujete li (još) u naše pravosuđe? Smatrate li da ćete dobiti bitku koju vodite?
– Vjerujem prvo u sebe i to ne smijem nikada da izgubim. A u pravosuđe u BiH sve manje, jer najteža bitka koju sam vodila u ovom ratu bila je s institucijama koje se prema podnosiocu prijave u vezi s korumpiranim funcionerom ili više njih vodi, ustvari, borbu protiv prijavitelja. Ipak, ne gubim vjeru u poštene ljude koji rade u pravosudnim institucijama. Velika sramota za čitavu državu će biti ako pravosudne istitucije u ovom slučaju ne budu prepoznale ono što je Amerika prepoznala još 2009., kada je tadašnji američki ambasador gosp. Charles English napisao tajnu depešu Vašingtonu baš o ovom slučaju.
Ko vam je u cijelom ovom procesu najveća podrška?
– Moji prijatelji. Tu su i novinari, i oni me čuvaju zar ne?! Podršku mi daju i boračka i povratnička udruženja širom BiH, moj Forum djece šehida i poginulih boraca, u liječenju mi pomaže i Boračko-invalidska zaštita Općine Novo Sarajevo. Najdraža mi je podrška onih ljudi koje mnogi nazivaju „malim”, a oni su moja najveća snaga i uz njih ja se osjećam potpuno zaštićenom.
Kad su velike pare u igri, veliki igrači ne biraju sredstva kojima će ih zadržati za sebe. Jeste li u tom smislu ikad osjetili da Vam je život ugrožen?
– Svaki dan kada sjednem u auto pomislim da ću kada okrenem ključ letjeti u nebo. Ja ipak sjednem, pustim dobru muziku i svaki put okrenem ključ. I da, kada idem na posao, ponesem sa sobom svoja najjača oružja: osmijeh na licu, crveni karmin i parfem koji ostavlja trag. To ih sve jako uznemiri.
Imate status zaštićenog prijavitelja korupcije. Šta to znači?
– Znači da se protiv mene na mom radnom mjestu ne mogu poduzimati nikakve štetne radnje, a zbog toga što sam prijavila korupciju u dobroj vjeri. Status sam dobila od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije 10. aprila 2014. godine, baš za rođendan osobe koju sam prijavila. Simbolično, zar ne?
Osnovali ste Udruženje u borbi protiv korupcije i kriminala u državnim organima. Kakve ste sve dosad prijave imali? Govore li ljudi otvoreno, donose dokaze, traže li zaštitu i možete li im je pružiti?
– Da bi se mogla dokazati korupcije ili pak diskriminacija i mobing, potrebno je imati jake dokaze. Onda slijedi i borba s korumpiranim sudijama i tužiocima kojih, nažalost, ima. Ja se trudim ove ljude saslušati, uputiti ih i pomoći im koliko mogu, pa ako treba i potpisati krivičnu prijavu, ali nakon što temeljito analiziram slučaj i uvjerim se u validnost materijalnih dokaza. U tome imam veliku podršku “Transparency International” i “Vaših prava”.
Koje su Vam dalje namjere i idete li do kraja?
– U to da li idem do kraja nemojte ni da sumnjate. Kako god da se ovo sve završi ja sam već odavno moralni pobjednik, jer od ljudi ne možeš sakriti istinu. Samo to što su me kandidovali za jednu od najvećih evropskih nagrada za borbu protiv korupcije dovoljno govori samo po sebi. Do sada smo snimili dva dokumetarno-istraživačka filma koje su finasirali MUP FBiH, “Transparency International” i USAID i koji će biti prikazivani širom BiH. Prvi se već prikazivao na Svjetski dan borbe protiv korupcije. Imam namjeru snimiti još jedan, ali kada se završe procesi na Sudu i Tužilaštvu BiH, da zaokružimo priču. Napravit ću jedan elaborat, možda i napisati knjigu i ekranizovati moju priču u cijelosti s navedenim svim imenima. E, taj film neće gledati samo BiH. Gledat će ga i Evropa pa i Amerika. To vam obećavam!
Udruženja za prava žena
– Udruženja koja se bave isključivo ženskim pravima nisam znala ni da postoje do jednog gostovanja na televiziji “Pink”, kada su se usprotivili apliciranju kandidatkinja u okviru opštinskih izbora za izbor za miss nekog magazina iz Republike Srpske. To ih je, valjda, više zanimalo od moje borbe da sačuvam novac namijenjen jednoj od najosjetljivijih kategorija našega društva i svemu što zbog toga trpim sve ove godine. Pomogli su mi samo “Trasparency International” i “Vaša prava”. A o Instituciji ombudsmena BiH ću snimiti film. Ombudsmeni BiH sa sjedištem u Sarajevu su pod snažnim političkim utjecajem i nisu mi pružili nikakvu podršku u mojoj borbi, čak su mi je i znatno otežali.