Tog dana sam joj odlučila reći sve što mislim. Čekala sam je k’o napeta puška, govor sam spremala cijelu sedmicu. Oh… kako sam bila glupa i kako sam mogla povjerovati u tu jeftinu novokomponovanu koještariju da se ne treba miješati u život svojih najbližih.
Naravno da treba, oni to i očekuju u vremenima kad im ne ide dobro. Pa čemu onda služim? Da čuvam neprobane haljine ispred garderobera, mrzim loše radne kolegice, povlađujem u ludosti, budem kofer zajedničkih uspomena iz kojeg u rijetkim susretima izvlačimo 100 puta prepričanu zajedničku radost koje blijede li blijede pred koloritom težeg i većeg što nam je došlo… Je li moja svrha na to spala?
Sve ću joj reći. Da će se prve dvije godine svi sjatiti oko nje i malog. Na rođendanima neće faliti ni djece, ni poklona. Ugušit će je podrška svih koji su “oduvijek znali” da on nije za nju, da ona zaslužuje bolje i više. Familija će je iznenaditi ljetovanjem u Turskoj, mali će dobiti tablet prije nego prestane nositi pelene, uzimat će ga vikendom, da se ona može odmoriti, a ona u te dane neće znati kud s rukama. Da, da… sve će biti tako. Prve dvije godine. Osjećat će oni saučesništvo u tom razvodu, pa će prati plitke duše novčanicama i uslugama.
A onda će joj se početi oči puniti suzama kad se mali vrati od tate, pun radosti i doživljaja. Ona će izgubiti svaku uzbudljivost negdje između hrpe neopeglanog veša i galame nakon roditeljskog sastanka. Jastuk će joj biti mokar onu večer kad shvati da će tata zauvijek biti zadužen za one lijepe trenutke, a ona za težak i mukotrpan odgoj dječaka. Sve dok se tata ponovo ne oženi i dobije drugo dijete – tad će plakati s malim. Tad će ostati sami.
Zato što sve mora sama, zato što će je napadati svi slinavci i kurjaci željni malo mesa, a ona malo ljubavi, zato što će proklizati nekom od kurjaka u zagrljaj, a onda se vratiti kući s litrom sirćeta u nadi da će saprati ono što joj je u prsima, jer će biti sama sebi nedovoljna, nejaka, povodljiva, premeka, potrošena, poreknuta, preniska, nemušta, prosječna, druga, treća, predvidiva, konformirana, utegnuta u svako očekivanje, prezrela, podanička, nejasna, mršava, debela, nedostojna… takva će postati sebi, pa na kraju vlastitom djetetu. Htjela, ne htjela i malog će smatrati krivcem za agoniju u koju je upala. Neće trpjeti vlastiti odraz u dječijim očima i tjerat će ga od sebe. Ocu, njima, na studije… ne bi li dotakla dno sklupčana na trosjedu koji je s njim kupila.
I zašto? Jer… nestalo je vatre? Ma hajte… Ni George Clooney s Hepo kockama je ne bi održao sve ove godine. Do sinove srednje škole neće se više jasno sjećati zašto se ono razvedoše. Nije je dovoljno poštovao, kupovao, dizao dasku na WC šolji, krio mobitel, utapao komplekse u FB porukama mlađim kolegicama, nije bio dovoljno muškarac pa je ostao bez posla… Šta ono bi? Ni s drugim ne bi bilo drugačije. Možda će je i to zapasti, da se opet uda. I taj će drugi na prvog početi ličiti za koju godinu… s tom razlikom da će morati sina utiskivati u njegovo srce. Zna li iko kako je to mučan posao. Ubit će nas što ne znamo razliku između čovjeka i našeg ideala o njemu. Sve ću joj to reći…