Duhovite opaske jednostavno, ali lijepo grafički prezentirane munjevito su pokupile simpatije diljem Regiona. Nije potrebno pojašnjavati zašto, sigurni smo da su vam ove stranice već izmamile osmijeh na lice.
Najprije da se upoznamo, ko se krije iza “umjetničkog imena” May? Il’ prevedno na bosanski: ko si, šta si, kol’ka ti je plata?
– Zovem se Maida Ljubuškić, imam 25 i žvaka godina i trenutno ne radim ništa. Samo u Bosni mogu da ne radim ništa. U svijetu bi me već bilo sramota. Što bi rekla moja nana: “Dok vi mladi nađete posao u struci, zaboravit ćete šta ste studirali”.
Kako si došla na ideju da uveseljavaš FB zajednicu svojim duhovitim opaskama?
– Kao što sam u jednom ranijem intervju spomenula, već godinama me prijatelji nagovaraju da počnem pisati članke na WordPressu i prikupim svoje dosjetke u knjigu i tražim izdavača. Dugo mi je trebalo da pokrenem svoje dupe, maknem Morrisseya s plejliste, ostavim svoju mačku da leži na kauču i napravim stranicu. I tako je preko noći Muzej sjebanosti počeo lajati po tuđim budžacima.
Postigla si pravi regionalni uspjeh, jesi li se tome nadala?
– Apsolutno sam iznenađena, a poruke hvale za stranicu i rafali smijeha neprestano dolaze iz svih krajeve bivše Jugoslavije.
“Sreća dođe i od samo sjebanost ostaje”, “Ne može komšinica sjediti tako dugo koliko se ja mogu praviti mrtva”…gdje nalaziš inspiraciju za svoje dosjetke?
– Nemam ja inspiracije, nego živim u Bosni.
Otkud naziv “Muzej sjebanosti”, to jest jasna je asocijacija na knjigu Orhana Pamuka, ali šta tebi predstavlja tvoj muzej?
– U periodu kad je zatvoren Zemaljski muzej u Sarajevu, čitala sam “Muzej nevinosti” od Pamuka i tako je proizašao “Muzej sjebanosti”, i danas je taj muzej postao neodvojiv dio mog života, a jedino se od mene odvoji tek kad nešto napišem i pustim posjetioce da uđu. Ja sam od onih ljudi koji previše pričaju ili pak ne pričaju uopće. Muzej je moj bijeg, moja prazna stranica na koju svakodnevno pišem misli koje kipe i kipe. Ispunjava me na način na koji me ispunjava muzika.
Šta znače kašika, viljuška i nož na mjestu potpisa autora?
– Moje ima na arapskom znači sofra, jelo, gozba… i da, velika sam gurmanka što se mene tiče, mogu da budem zaštitno lice domaće kuhinje. Al’ to ne znači da jedem uvijek, ponekad i spavam.
Nana je debelo integrirana u tvoj stvaralački rad. Možemo li znati nešto više o toj mudroj starici?
– Nana ili majka Ajša je jedna od najdivnijih osoba u mom životu. Ona je mudra žena koja za ovo vrijeme i prilike razmišlja drugačije i šire od svoje generacije. Sve te njene priče i mudre pošalice ja pretočim u nama nešto blisko. Mislim da sve nana, bake, nene trebaju da dobiju „Oscara“ za najbolje priče.
Imaš li konkretne ljude na umu kada pišeš?
– Kada pišem, nemam na umu konkretno nikoga. Pišem za sebe ili, kako sam to formulisala, pišem ono što ljudi misle.
Ima li šanse da profitiraš od tog što radiš, s obzirom na to da je veoma popularno?
– Od toga zasad nema ništa, al’ ko zna, možda bude šta u skorije vrijeme.
