Ona je bila ono što je u spomenarima označavano kao d.d., odnosno dobra drugarica. Bila je to uvijek nasmijana i lijepo obučena djevojčica o kojoj nisi znao mnogo, uostalom, kao što si znao vrlo malo o drugoj djeci iz tog odjeljenja.
Ti si bio „gost” u tom razredu, u toj školi i u tom gradu. Bio si izbjeglica koji se tu pojavio jednog odvratnog novembarskog popodneva godine 1992. obučen u smiješnu odjeću, jer drugu nisi imao, kao što nisi imao ni knjige, ni torbu ni šiljalo ni gumicu. Djeca koja su pohađala to ratom desetkovano odjeljenje nikada neće postati tvoji prijatelji. Ni Danijela neće biti izuzetak. Tvoji drugovi iz razreda te neće posjećivati kući, nećeš ni ti posjećivati njih, nećete se igrati, besciljno skupa lutati, ili kao sve pubertetlije praviti nevolje svijetu i ludirati se.
Razred u koji si silom prilika išao vodio je svoj život, ti si vodio svoj i niko neće žaliti za bilo kim kada u prvoj sedmici aprila 1996. uzmeš svoje dokumente, pokupiš ono malo stvari što imaš i zauvijek napustiš Kakanj. U školu koja se zvala “Ivo Lola Ribar” kada si je upisao, a “Hamdija Kreševljaković” kada si je napustio, više nisi dolazio. Nastavnike: one dobrodušne koji su mojim roditeljima govorili da sam potpuno drugačiji učenik od tipičnog učenika-izbjeglice i one zločeste koji su govorili da učenik-izbjeglica ne može biti odlikaš, nisi više sreo. Nikoga od učenika, tvojih drugova i drugarica iz odjeljenja više nisi sreo. Ni Danijelu.
U godinama koje slijede, neko je izmislio Facebook. Pohitao si tamo da vidiš kako žive i gdje rade. Na tvoju žalost, tek rijetki učenici iz tvog prisilnog ratnog odjeljenja imali su profil na Facebooku. Saznao si da Vilijam radi u “Elektroprivredi”, da Sanela ima dijete i da Danijela radi kao policajka. Da ona plavokosa djevojčica s kojom nije bilo uputno se svađati, jer je znala jako dobro upotrijebiti svoje male, ali snažne šake, sada je bila čuvar reda i zakona. Izmijenit ćete i nekoliko rečenica na Facebooku i to će biti sve. Vaši putevi su se razdvojili i nemate o čemu pričati.
U godinama koje slijede, ti ćeš postati novinar “Crne hronike”, naslušat ćeš se priča i nagledati horor scena, mrtvih, ranjenih, uplakanih, unesrećenih, žrtava i počinitelja. Znat ćeš da su gotovo sve priče “Crne hronike” iste. Mijenjaju se samo imena žrtava i zlostavljača. Princip je isti, sve su ostalo nijanse krvnih podljeva.
Pročitat ćeš ovih dana i naslov o devetogodišnjem dječaku kojeg je zlostavljala majka, te mu u usta trpala krpu da ne vrišti od bolova dok ga tuku. Majka je bila po zanimanju policajka, zvala se Danijela i bila je tvoja školska drugarica u kakanjskoj osnovnoj školi od ’92. do ’96. Taj „monstrum”, kako je javnost titulirala majku ovog nesretnog devetogodišnjaka, bila je nekada ljepuškasta kolegica iz susjedne školske klupe.
Javnost se podigla zbog “jednog slučaja nasilja nad djetetom”, a ti ostao zbunjen, kao i obično.