Ne postoji ništa što majka ne bi učinila da svom djetetu pruži bolji život i olakša nedaće koje ga snađu. To je posve prirodno i očekivano ponašanje. Međutim, ono što je svom sinu Nigelu Goodmanu učinila Britanka Heather Pratten šokiralo je cijeli svijet: ugušila ga je jastukom, kako bi mu pomogla da okonča muke prouzrokovane teškom, progresivnom, genetskom bolesti. Na ovaj korak teško bi se iko odlučio, a pogotovo javno govorio o njemu. Heather misli drugačije i ne smatra da je u krivu. Na njenu adresu sa svih strana svijeta stižu osude, ali i riječi podrške. Ovo posljednje uglavnom joj upućuju oni koji godinama svoje bližnje gledaju kako se pate i priželjkuju dan kada će smrt prekratiti njihove muke.
Nema lijeka
Nigel Goodman bolovao je od Huntingtonove bolesti. Od nje su umrli njegov otac i brat. Prvi simptomi se obično javljaju u srednjoj dobi. Od neuroloških najupečatljiviji su nevoljni pokreti, zbog kojih su u prošlosti ove osobe nazivali “opsjednutima”. Također, s vremenom se sve manje snalaze u prostoru, javljaju se promjene u ličnosti, od depresivnih i tjeskobnih stanja do izražene agresije i egocentričnosti. Oboljeli postaju potpuno ovisni o staratelju. Medicina nije pronašla lijek za ovu bolest, može samo ublažiti simptome.
Od prvih znakova pa do smrti prođe obično 15-20 godina. Najčešći uzrok za to je upala pluća, jer zbog nemogućnosti kontrole pokreta oboljeli ne može normalno disati. Drugi najčešći uzrok smrti je samoubistvo, što dovoljno govori o teretu ove bolesti za oboljelog.
Prije nego se odlučio na taj korak Nugel se distancirao od vanjskog svijeta. Opijao se i izgladnjivao, nekoliko puta se pokušao ubiti, ali nije uspio, sve do dana kada je Heather je došla kod njega i pozvala ga da idu u šetnju. Odbio je. Iz sobe je donio heroin i iglu i rekao majci da ovog puta mora biti kraj.
– To je bio dan kad je on odlučio umrijeti. Već se više puta pokušao ubiti i kad sam vidjela iglu, pomislila sam: to je najbolji način da ode – priča potresena majka.
Oboje su, kazala je, legli na krevet nakon što je Nigel uzeo heroin, pričali, pa potom zaspali. Kad se probudila, vidjela je Nigelovo mrtvački bijelo lice, modre usne i slabašne znakove disanja. Patio se.
– Pomislila sam da ova agonija jednostavno mora prestati, nisam to više mogla podnijeti. Stavila sam jastuk na njegovo lice. Kad sam ga maknula, sve je bilo gotovo – ispričala je Heather.
Sačekala je pola sata i pozvala policiju. Ispričala im je šta se dogodilo. Uhapsili su je i optužili za ubistvo. Međutim, kasnije je optužnica promijenjena u pomaganje pri samubistvu. Sudac je odlučio da se tu radilo o “vanrednim okolnostima”, pa je kažnjena uvjetnom kaznom.
Od tada Heather provodi kampanju za dostojanstvo u smrti i promjenu Zakona o eutanaziji u Velikoj Britaniji.
Klinika za smrt
Eutanazija je jedno od najvećih etičkih pitanja današnjice, pogotovo što i medicina i ljudi sve više rade na unapređenju i produženju života. Većina poziva na njegu, a ne na ubijanje. Ipak, ko i zašto ima pravo oduzeti život drugom ljudskom biću pitanje je o kojem je raspravljano i u brojnim državnim parlamentima. Neki od njih proglasili su eutanaziju legalnom. U Austriji i Francuskoj na snazi je pasivna eutanazija, odnosno ljekar na zahtjev pacijenta može prekinuti terapiju.
U Švicarskoj postoji tzv. direktna eutanazija, kada ljekar odredi smrtonosnu dozu lijekova koje pacijent sam uzima. Aktivnu eutanaziju prva je uvela Holandija, a nakon nje Belgija i Luksemburg. U Holandiji je dozvoljena za starije od 12 godina, u Luksemburgu samo za punoljetne, a u Belgiji nema starosnih granica. Za to je dovoljan zahtjev pacijenta uz ljekarske nalaze koji pokazuju da je bolest neizlječiva. U slučaju da je pacijent u komi, odluku o eutanaziji donosi staratelj.
Na pitanja o ovoj temi odgovorila nam je dr. Petra de Jong, pulmologinja i osnivačica prve klinike za eutanaziju u svijetu. Nosi simboličan naziv “The end of life”. Nalazi se u Haagu, u Holandiji, u kojoj je eutanazija legalna od 2002. godine. Njeno osnivanje pokrenula je Asocijacija “Pravo na smrt” (NVVE), nakon brojnih zahtjeva teško bolesnih osoba. Svaki ljekar zaposlen u ovoj klinici mora se strogo pridržavati pravila propisanih zakonom, inače mu prijete stroge kazne. A ko ima pravo na eutanaziju?
– Niko nema pravo na eutanaziju. Svaki pacijent s nepodnošljivom patnjom i nepostojanjem perspektive za ozdravljenjem ima pravo podnijeti zahtjev za eutanaziju. Uz medicinske nalaze koji to pokazuju on se može obratiti nama. Mobilni tim klinike, sačinjen od ljekara i sestara, posjećuje pacijenta u njegovom okruženju i donosi zaključke na osnovu pacijentovog stanja i u okviru zakona. Potrebno je nekoliko posjeta i sastanaka prije nego se donese odluka. Ako tim odluči da se zahtjev može ispuniti, obraća se nezavisnom ljekaru koji pregleda kriterije i naš izvještaj. Samo kada svi daju zeleno svjetlo, eutanazija se može izvršiti – kaže dr. Jong.
Do konačne odluke može proći nekoliko mjeseci. Eutanazija se obavlja u pacijentovom domu ili mjestu boravka, s tim što pacijent uvijek može zaustaviti proceduru.
– Prilikom svake posjete članovi našeg tima pitaju pacijenta je li se predomislio. Datum eutanazije skupa biraju pacijent i naš tim. Samom činu može prisustvovati bilo ko od pacijentove porodice ili prijatelja – kaže dr. Jong.
Smrt je, dodaje, bezbolna i nastupa ubrzo nakon uzimanja kombinacije supstanci koje zaustavljaju sve životne funkcije.
Pomoć u samoubistvu
Dr. Jong se, kaže, i danas sjeća svog prvog pacijenta kojem je “pomogla da umre”. Bilo je to 1989. godine i tada nije radila za kliniku “End of Life”.
– Radila sam kao pulmolog i imala sam pacijenta s tumorom dušnika. Gušio se, umirao je na strašan način pred mojim očima. Na njegov zahtjev pomogla sam mu da izvrši samoubistvo tako što sam mu propisala smrtonosni lijek koji je uzeo – prisjeća se.
A šta je sa strahom, krivicom, Hipokratovom zakletvom…?
– Osjetila sam olakšanje, jer sam ga poštedjela gušenja. Tada je to bilo ilegalno i morala sam to učiniti u tajnosti. Sjećam se kako mi je bilo drago 2002. godine, kada je eutanazija legalizirana. To je značilo da o tome mogu otvoreno razgovarati s kolegama i ponuditi pacijentima da izbjegnu užasne načine umiranja. Lično sam pomogla 16 pacijenata da umru bez bola, ali sam prestala raditi kao pulmolog 2007. godine. Za dvije godine rada na kliniku je stiglo 1.600 zahtjeva za eutanaziju, od kojih je 300 provedeno.
Zanimalo nas je i da li su primali zahtjeva od državljana BiH i susjednih zemalja, te koliko košta smrt u njihovoj klinici.
– Ne, svi aplikanti su iz Holandije. Eutanaziju pokriva naše zdravstveno osiguranje i besplatno je.
Klinika “The end of Life” imala je mnogo protivnika među ljekarima u Holandiji. Međutim, nakon prvobitnog šoka strasti su se smirile jer su, ističe dr. Jong, njene kolege uvidjele prednosti rada Klinike.
– Sve što radimo je zakonito. Znamo da se eutanazija provodi svuda u svijetu ilegalno. Imajući u vidu kroz šta sam sve ja prolazila dok je bila ilegalna u Holandiji, preporučila bih svima koji su protiv da razmisle o promjeni mišljenja, jer eutanazija daje ljudima pravo na dostojanstven kraj.
Švicarski Dignitas
“Živi dostojanstveno i umri dostojanstveno”, parola je švicarske asocijacije “Dignitas”. Iako je u medijima o njima pisano kao o klinici, iz “Dignitasa” su nam rekli da su oni asocijacija u kojoj nema “ljekara i sestara koji okolo hodaju u bijelim mantilima”, te da oni rade na sprečavanju samoubistava i unapređenju života. Međutim…
– Ono što nudimo naziva se potpomognuto samoubistvo i ono je u skladu sa švicarskim zakonom – kazali su nam iz ovog udruženja čije usluge su koristile teško oboljele osobe iz cijelog svijeta, a u čijim zemljama je eutanazija krivično djelo.