Ekipa koja radi na realiziranju jedne od gledanijih talk-show emisija u našoj zemlji “Dejana Talk Show” ovih dana obilježava značajan jubilej – 300. izdanje. Prvi talk show emitiran je 2010. godine, a sada je zakoračio u svoju petu sezonu. Voditeljica i urednica emisije Dejana Rosuljaš ima više od jednog razloga da bude ponosna i sretna. Njen talk-show i danas se gleda istim intenzitetom kao i na početku emitiranja. S Dejanom smo razgovorali o njenim temama, gostima, inspiraciji, ali i onome što nije u vezi s poslom – ljubavi i muško-ženskim odnosima.
Emisija “Dejana Talk Show” nedavno je doživjela svoje jubilarno 300. izdanje… S kakvim emocijama ste tu emisiju dočekali?
– Prvenstveno s ponosom. Raduje nas da su gledaoci prepoznali kvalitetan talk show i našu veliku želju i trud da im pripremimo sat interesantnog programa, te da su nas nagradili izuzetnom gledanošću.
Kada kažemo 300. emisija, o kojem, zapravo, periodu govorimo?
– Prvo izdanje “Dejana Talk Showa” emitovali smo početkom 2010. godine. Trenutno radimo našu petu sezonu. Tada je emitovanje bilo jednom sedmično, a već duže vremena gledatelji nas mogu pratiti dva puta u toku sedmice, subotom i nedjeljom u 17:30 h.
Jeste li ikada doživjeli zasićenje kada je riječ o ovom talk showu i kako te “krize” prevazilazite?
– Ne, na početku svoje TV karijere sanjala sam o tome da imam vlastiti talk show. Dugogodišnjim radom, trudom i zalaganjem uspjela sam ostvariti svoju želju, tako da zaista radim format emisije koji mi se dopada i koji mi nikako ne može dosaditi. To je emisija koja uvijek ima minimalno šest gostiju,a svaki put pričamo o drugoj temi, tako da tu nema mjesta za neko eventualno zasićenje.
Koje emisije su naišle na najbolji prijem publike?
– Bilo ih je zaista mnogo. Nabrojat ću samo neke: „Beskućnici-napušteni i ostavljeni”, „Žrtve trgovine ljudima”, „Snahe i svekrve”, „Služim zatvorsku kaznu zbog ubistva”, „Ko je bliži holivudskoj zvijezdi: frizer ili kuhar?”, „Mješoviti brak: da ili ne?”, „Vjerovali ili ne”…
Je li zahvalnije razgovarati s javnim ličnostima ili javnosti potpuno nepoznatim osobama?
– Moram priznati da zaista nemam problema kada je komunikacija s gostima u pitanju, bez obzira radi li se o javnim ili anonimnim ličnostima. Kod nas je gostovalo 70 posto osoba koje do tog momenta nisu imale susret s medijima, ali kada se uključi kamera i počne snimanje, sve protiče glatko i uopšte se, u većini slučajeva, ne poznaje nesigurnost pri izlaganju životne priče.
Je li Vam se ikada desilo da Vas u emisiji neko rasplače ili uspijevate kontrolirati emocije?
– Moram kontrolisati svoje emocije, to je nešto što se podrazumijeva i što profesionalnost zahtijeva. Nerijetko mi se desi da me neka životna priča potrese, raznježi, pa čak i oči se ovlaže, ali uvijek se prisjetim gdje sam, te koja je moja uloga, tako da je kontrola emocija neophodna.
Koliko, zapravo, učestvujete u samoj pripremi emisije, a koliko zavisite od svog tima?
– Ja sam voditeljica i urednica emisije, tako da svakako učestvujem od početka pa do kraja realizacije. Ni montaža ne može proći bez mene. Naravno, imam mali, ali odabrani tim ljudi s kojima radim i koji ulaže svu svoju energiju da svaka naredna epizoda bude bolja od prošle.
A, sad malo o drugim temama. Kakav ste tip žene kada je riječ o vezama? Biste li se ikada vratili svojoj staroj ljubavi?
– Zavisi zašto je ta ljubav postala stara. Generalno smatram da jednom napukla čaša, kad-tad će ponovo propustiti tečnost.
Na koji način se pretvarate u svoju mamu?
– Vjerujem da je naša glavna zajednička karakteristika istrajnost, borbenost, pobjednički duh, ali isto tako i osjetljivost na nepravdu.
Žene vole srcem, a muškarac…?
– Zašto muškarci ne bi voljeli srcem? I oni ga imaju, baš kao i mi, zar ne? Smatram da oba spola mogu podjednako strasno i nježno, iskreno i duboko voljeti… samo je stvar toga da se određeno žensko srce i određeno muško srce prepoznaju, iskažu, njeguju i čuvaju tu ljubav.
Kako je najlakše preboljeti muškarca?
– Šta znači preboljeti? Ako ste odlučili završiti vezu, smatrate da vas ona više ne ispunjava, ne čini vas sretnim i želite nastaviti svoj životni put bez te osobe, nema smisla gledati u prošlost i žaliti za nečim što je bilo. Naprotiv, uvijek ćemo se rado sjećati lijepih trenutaka, ali i s radošću koračati u nešto još ljepše.
Šta ste najvrednije naučili od propalih veza?
– Ne bih koristila baš taj termin „propale veze”. Smatram da svi ljudi koji su se u nekom trenutku pojavili u našem životu, na bilo koji način ili kao prijatelji ili partneri, pojavili su se s razlogom i učinili nas ovim što danas jesmo. Vjerujem da se u životu sve dešava s nekim razlogom, te da nas nakon prijateljstva i veze koji se nisu održali čekaju ona mnogo ljepša i vrednija.