– Mi se u našoj kući volimo. Ponekad je glasno, ponekad je tiho. Kažemo: molim i hvala. Naša kuća je radosna. Činimo greške, ali oprostimo jedno drugom. U našoj kući plešemo i smijemo se. Mi smo porodica – samo je jedan od natpisa na zidu toplog, porodičnog doma Torstena i Diane Ströhmann i njihove četiri kćerke: Klare, Emily, Johanne i Ide u Sarajevu.
Ovaj bračni par, porijeklom iz Njemačke, upoznao se početkom devedesetih, tokom humanitarnog putovanja u Bosnu, a zatim su 2000. godine odlučili da Sarajevo bude njihov dom. I tu su već 17 godina.
– Moj muž se ovdje bavi organizacijom i provođenjem projekata za studente, omladinu i djecu. To su sportske aktivnosti, kreativne radionice, ski kursevi i kampovi u šumi. Kada smo došli, 2000. godine, ja sam radila na fakultetu, na germanistici, ali sam dvije godine kasnije rodila prvu kćerku Klaru i odlučila da budem kući s djecom. Posvetila sam se zadatku da budem ništa drugo osim majka, te sam svu energiju uložila u to da se one lijepo razvijaju, kako emocijalno tako i na svim drugim poljima. Uložila sam u to mnogo truda i opet bih isto uradila – kaže mama Diana.
Posvećena mama
Diana je iz Kölna, a njen suprug iz okolice Frankfurta, gradova u kojima bi život za mnoge ljude iz BiH predstavljao ostvaranje snova, no, oni su uprkos tome izabrali da Sarajevo bude njihov dom.
– Od samog početka nam je bilo jasno da, čak i ako želimo ostati samo pet godina, moramo naučiti jezik. Tako da smo prve dvije, tri godine posvetili tome. Čim naučite jezik osjetite da ste, na neki način, dio ovog naroda i mi se sve ove godine jako lijepo osjećamo u Bosni. Bosanci su topao narod, imate veliko srce i uvijek smo osjećali da smo dobro došli. Kasnije smo dobili djecu, one su krenule u vrtić, pa u školu. I mi i djeca smo stekli prijatelje i na neki način se povezali s ovim narodom. Naši preci su odrasli nakon rata u Njemačkoj i oni su se morali boriti za opstanak svoje zemlje. Tako da mi želimo da na nekin način ohrabrimo ljude ovdje kako bi vidjeli budućnost u svojoj zemlji i kako bi nešto promijenili nabolje – objašnjava Diana motive koji su utjecali na to da ostanu u Bosni, ali dodaje da su motivacija i pozitivan stav prema budućnosti kod Bosanaca bili mnogo više izraženi u periodu kada su oni tek došli nego sad.
Diana je zadovoljna životom u Bosni, ali ne krije da postoje određene stvari na koje joj se bilo jako teško navići.
– Ovdje su ljudi jako spontani, a to znači da ne možete planirati mnogo unaprijed. Recimo, danas je petak i ovdje je jako teško da se već sad dogovori nešto za sljedeći četvrtak u tri sata. Vi uvijek kažete da ćemo se čuti dan prije (smijeh). Ta vaša fleksibilnost mi je sad razumljiva i postalo mi je neobično što je u Njemačkoj sve detaljno, do zadnje minute isplanirano – kaže ona.
Iako vidi određenu razliku u mentalitetu između Nijemaca i Bosanaca, Diana objašnjava da su i ona i njena porodica svjesni da se uvijek onaj koji je došao prilagođava onima koji su tu.
– Razlika između naša dva naroda je u tome što vi više i brže pokazujete emocije, brzo se zbunite, ali se i lako radujete. Mnogo ste življi narod, a istovremeno i narod koji su više smije. Kod nas su sve ove stvari veoma suzdržane – objašnjava Diana.
Jedna od misija ove porodice svakako je spajanje dviju kultura.
– To je dio našeg posla i mislimo da je jako pozitivno ako se dvije kulture sretnu kako bi razgovarale o svojim sličnostima i različitostima. Mi organizujemo radionice, a dolaze i naši prijatelji kojima se Bosna jako sviđa. Nažalost, mnogo njih o Bosni zna samo iz vijesti od prije 20 i više godina, tako da su se jako iznenadili koliko je ova zemlja lijepa. Koliko ima šuma i mogućnosti za različite sportove, te koliko ste vi kao narod gostoprimljivi – kaže Diana i dodaje da postoji jedna stvar koja joj iz Njemačke najviše nedostaje.
– To je čistoća zemlje. Mi iz Njemačke smo od malih nogu naučeni da je bacanje bilo kojeg papira na pod nedozvoljeno. Tako da mi je ponekad teško vidjeti kako ovdje ljudi s lakoćom otvore prozor i bace konzervu kroz njega. Promjena te svijesti bi svakako bio pozitivan aspekt za Bosnu – objašnjava ona.
Bez televizije i pametnih telefona
No, ono što je većini ljudi možda i neobičnije od toga što je jedna njemačka porodica za svoj život izabrala BiH, zemlju koja još pronalazi način ekonomskog oporavka, jeste što ta ista porodica u svom domu nema TV, niti pametne telefone.
– Dok još nismo imali svoju djecu, kroz rad s drugom djecom smo vidjeli da mediji često loše utječu na dječiju kreativnost, karakter, ali i na njihovu spremnost da izađu u prirodu. To su bila djeca od 13 godina koja nisu imala vremena za odlazak u prirodu, jer su morala biti konstantno prisutna na socijalnoj mreži. Lično smo to doživjeli kao alarm, jer takve navike imaju potencijal da čovjeka vežu u sobi. Tu ne postoji neki vidljivi lanac, ali je kao lanac koji vas drži za radnim stolom i kompjuterom. Zbog tog iskustva i čitanja stručnih knjiga o ovoj temi, smo odlučili odlučili da našu djecu, što je duže moguće, držimo dalje od tih stvari koje oduzimaju vrijeme. Imamo kompjuter i svi ga koristimo, djeca za školu, a mi da budemo upućeni u svjetska dešavanja. Ali ne gubimo previše vremena na informacije. Rezultat toga se vidi, jer su naše kćerke kreativnije i opuštenije – kaže Diana, dok njen suprug dodaje:
– Mi znamo puno ljudi i one u školi imaju prijatelje, tako da nam ne trebaju ti neki virtuelni prijatelji. Svjesni smo da živimo u takvom svijetu u kojem se bez tehnologije ne može, ali ih nastojimo odgojiti tako da one jednog dana mogu odgovorno koristiti tehnologiju. I sada zbog škole rade s kompjuterom i internetom, ali mi kao roditelji to kontrolišemo. Mislim da je naivno pustiti djeci da koriste internet bez kontrole – kaže Torsten.
Upravo ovakav način odgoja je utjecao na to da porodica svoje zajedničko vrijeme provodi na izletima, u šetnjama, posjetama te igrajući društvene igre, dok u slobodno vrijeme Emily, Johanna i Ida sviraju klavir, a Klara je više zaljubljena u flautu. Uz to sve četiri su pokazale interesovanje za ručni rad.
– Moja baka se cijeli život time bavila, ona je cijeli život plela, tako da su moja djeca od malih nogu vidjela da je to nešto normalno. Ručni rad, vezenje i pletenje, jeste novi trend u Njemačkoj koji je moja generacija počela reaktivirati jer smo shvatile da generacije naših baka polako umiru i da trebamo sačuvati sve to – objašnjava Diana.
No, to nisu jedine vrijednosti kojima ovi roditelji pokušavaj naučiti svoje kćerke.
– Postoje principi koji su nam jako bitni u odgoju, a tu je, prije svega, poslušnost. Zatim nastojimo da u kući uvijek bude radosna atmosfera, a jako nam je bitna i otvorenost. To znači da naša djeca znaju da uvijek sa svim stvarima mogu doći nama i o svemu pričati. Bitni su nam i moralna hrabrost kao i velikodušnost – kaže tata Torsten, dok Diana dodaje da im je jako bitno i to da ih nauče da je čovjek sretan onda kada daje i želi dobro drugima.
Foto: Admir Kuburović