Hasija Borić, bosanskohercegovačka glumica i rediteljka, te dobitnica najveće nagrade u BiH, nagrade za životno djelo, Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, osim što je vrhunska glumica poznata je i po svom predanom radu s djecom s teškoćama u razvoju. Njena misija nije bila inkluzija na kratkoročne staze. Prva predstava koju je odigrala bila je za nagluhe osobe i izvedena je prije 35 godina, dok je posljednje četiri godine posvećena radu u Maloj pozorišnoj akademiji koja uključuje i proces inkluzije.
IDEJA O INKLUZIJI
– Moje bavljenje ljudima koji su, sada je moderno politički i društveno da se kaže drugačijim od nas, počelo je veoma davno. Tada sam napravila predstavu „Djeca nižeg Boga“ u Centru Skenderija. To je tekst Marka Medoffa koji je dvojezičan i koji je dobio je Pulitzerovu nagradu. Bavi se pitanjem odnosa svjetova između čujućih i svjetova ljudi koji ne čuju. Bazira se na ljubavnoj priči između gluhonijeme djevojke i čujućeg učitelja koji je pokušava privoljeti da se osim znakovnim govorom služi i govorom kojim se služe čujući ljudi, međutim, ona je svjesna da njen govor nije kao i govor drugih ljudi i ona njemu u jednom momentu kaže: „Moj svijet je svijet tišine, a ti ako me voliš nauči znakovni govor.“ Meni se ta rečenica izuzetno svidjela, napravila sam predstavu u kojoj mi je partner bio kolega Miki Trifunov – prisjeća se Hasija.
U ovoj predstavi, osim Hasije i Mikija, igrali su i Ines Pančević, Dare Stojiljković, Sabrina Sadiković, a ekipa je veoma brižno pristupila studiji problema osoba koji slabo govore i čuju.
– Miki i ja smo dva mjeseca studirali znakovni govor kojim se služe osobe oštećenog sluha da bi ta naša predstava imala jedno istinsko utemeljenje. Predstava je bila stvar mog entuzijazma, tada nije bilo nikakvih grantova međunarodne zajednice, kao ni domaćih koji su podržavali inkluziju i bavili se problemima tih ljudi. Sad se odjedanput svi počinjemo baviti time, jer je to sada nagrađeno od društva, a tada je to bio čin moj odluke da se kao umjetnica tim problemom zabavim i moram reći da je na premijeri bilo jako puno ljudi iz Saveza gluhih i nagluhih osoba, gdje su bile takve ovacije i oduševljenje da su nas skoro nosili na rukama – kaže Borić i otkriva kako joj se i danas generacija koja pamti ovu predstavu kada je vide na drugom kraju ulice javljaju, maše, prilaze i grle je.
– Ti ljudi imaju jedan poseban emotivni naboj, pa ako radiš nešto što njih podržava, izražavaju ogromnu ljubav i to je nešto s čime se susrećem u svojoj Maloj akademiji – kaže Hasija.
Nažalost, baš kao i sve ostalo što nije institucionalno podržano, ova predstava nije imala dug vijek. Želju za otvorenim prezentiranjem svih problema s kojima se osobe s invaliditetom susreću Hasija nikada nije odustala. Otvorivši školu glume prije četiri godine, na insistiranje roditelja, Hasija je odlučila da u školi provede proces inkluzije.
– Rekla sam, pa mogla bih otvoriti školu, ali zašto da to ne budu i djeca koja imaju neku vrstu invaliditeta, neka koja imaju teškoće u razvoju. Napravili smo nešto što se zove audicija, ali, naravno, sve smo ih primili, jer mi srce nije dalo da pravim selekciju među djecom, a znam da se pozorišni čin ako uložiš dovoljno ljubavi, energije i ako imaš dovoljno kreativnosti može napraviti i s jako talentiranim ljudima i s manje talentiranim, ali i da se velike predstave mogu napraviti pogotovo s ljudima koje obično nazivamo invalidnim i osobama s teškoćama u razvoju – kaže Hasija i dodaje kako ona ove termine ne voli te da određeni invaliditet ne mora značiti i netalentiranost, već naprotiv, da su neki od najvećih umjetnika današnjice upravo osobe s nekom vrstom invaliditeta, poput Andree Bocellija, Raila Charlesa.
– Smatram da je u umjetnosti kao i u životu, ako vam je Bog na jednoj strani uskratio nešto, u isto vrijeme vam je darovao nešto drugo u čemu ste bolji, jači i darovitiji od drugih ljudi i da je to nešto što treba istraživati – nastavlja Hasija priču o Maloj akademiji i dodaje kako je imala ogromnu društvenu podršku od Ministarstva socijalog rada, uz pomoć kojeg je okupila respektabilnu ekipu umjetnica i s kojima je zajedničkim snagama radila na radionicama i kao rezultat tog rada nastale su dvije predstave „Priča o bosanskome suncu“ i „Medo Brundo i klokan Anica“ .
Za „Priču o bosanskom suncu“, Hasija se odlučila iz razloga što su djeca koja su došla na audiciju pjevala na engleskom jeziku, pa budući da nisu znali niti jednu na bosanskom, Hasija je odlučila da predstava bude bazirana na bosanskoj narodnoj poeziji, koja je iskon.
DESETOMINUTNE OVACIJE
– Ispostavilo se da su djeca s lakoćom savladavala te stihove, što znači da su oni bili negdje u njima, ali da nisu imali priliku da ih razvijaju. Napravili smo predstavu nakon koje smo doživjeli desetominutne stojeće ovacije u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ja sam samo plakala u zadnjem redu. Mislim da su ta djeca ušla na velika vrata u pozorišni život Sarajeva, zahvaljujući tadašnjoj v.d. direktorici Gordani Hrenovici. Mislim da je najvažnije što su pokazali da mogu napraviti dobru predstavu, i to što smo pokazali da to nije nikakva sadaka predstava niti da je taj aplauz bio sadaka aplauz. Mislim da je suština bila u tome da su oni napravi besprijekorno dobru predstavu – kaže Hasija i naglašava da joj je iznimno drago što Sarajevo pokazalo da itekako ima jako puno emocija i publiku koja vidi, prepoznaje i podržava umjetnost.
Na drugoj predstavi koju su igrali za izgradnju Roditeljske kuće, pridružio im se i Halid Bešlić, koji je s njima trebao otpjevati pjesmu „Mehmeda majka budila“.
– Rekli smo mu da dođe na probu, jer taj dio izvodimo na znakovnom jeziku i on mi je rekao: „ Hajde, bogati mogu pjevati, ali kakav sad znakovni jezik?!“, međutim, kada je vidio djecu na probi, on je fino sjeo i rekao: „Djeco, vi ćete mene naučiti, ja ću to znakovnim jezikom.“ To je jedan od pokazatelja koliko se ta pozitivna energija prenosi na druge ljude. Insistiram na tome da kada bi se svi mi bavili tako jednim plemenitim i pozitivnim stvarima da bi cijeli naš život izgledao drugačije.
Mjuzikl „Medo Brundo i klokan Anica“ nastao je prema motivima popularnog dječjeg štiva „Medo Winnie zvani Pooh“, a u ovoj predstavi radila je cijela Hasijina porodica, suprug i dvije kćeri.
– U mojoj dramatizaciji u centru je kengurica koja je progonjena, jer je drugačija, jer govori australski, a ne engleski akcent. Ulogu kengurice dala sam našoj Amini Miladin, koja ima Down sindrom – kaže Hasije i dodaje kako je najponosnija na svoju djecu koja su istrajala ove četiri godine koliko Mala akademija postoji, ali i na njihove roditelje.
– Ponosna sam i na drugu djecu što svoje drugare doživljavaju potpuno sebi ravne. Mi se svi na Akademiji prvo izgrlimo i izljubimo pa tek onda počnemo probu. Ponosna sam i na roditelje koji istraju na tome da pruže podršku, jer je potrebno odvojiti slobodno vrijeme i uložiti određeni napor. Posebno sam ponosna na roditelje djece bez teškoća u razvoju što istrajavaju u odgoju svoje djece, koji ih uče da pored njih postoje djeca koja se na neki način razlikuju i to su roditelji koji odgajaju djecu na pravi način – kaže Hasija i naglašava kako inkluzija nikada neće smetati drugoj djeci da nižu uspjehe, te da su dokaz za to njeni učenici.
– S ponosom ističem da je Deni Bezdrob osvojio prva mjesta na dva međunarodna takmičenja na klaviru, Naida Bezdrob peto i šesto mjesto, te da Eman Šabotić, koji je kasno počeo svirati klarinet, završava po dva razreda za jednu godinu. Apsolutno sam za ideju inkluzije i ja ću istrajati na otvaranju jednog teatra koji će biti zasnovan na ideji inkluzije – kaže Hasija i ističe kako je jedini problem do sada bio to što nema stalni prostor za održavanje proba s djecom.
– Do sada smo promijenili deset prostora. Svi nam ustupe na 10-15 dana, ali trajno rješenje nemamo. Najviše smo radili na Geteovom institutu, cijelu prošlu godinu smo radili i u mojoj kući, jer imam veliki prostor i mnogo muzičkih instrumenata, a planiram u vlastitom dvorištu u ljetnim danima napraviti teatar.
Trenutno Mala akademija, koja uveliko radi na novom projektu, probe održava u teatarskoj sali Franjevačkog međunarodnog centra u Sarajevu, zahvaljujući Hasijinom bivšem studentu fra Nikici Vujici.
– Odlučili smo da se uključimo u Dane evropskog pozorišta 18. novembra, te da predstavu „Bosansko sunce“ obnovimo, nju ćemo prikazati ovog mjeseca u Srebrenici. Većina ljudi nekako čudno reagira na tu moju ideju i misle da je to stvar nekog politikarenja, jer je, nažalost, Srebrenica postala samoj jedan politički pojam za veliki broj ljudi, ali moram reći da je moja odluka da tu predstavu izvedemo tamo kao dokaz da na Srebrenicu ne mislimo samo 11. jula. Ne naplaćujmo karte, a predstava će zračiti ljubavlju, poštovanjem, pozitivnom energijom i bezazlenošću djece – kaže Hasija i naglašava da to nije predstava koja dijeli ljude po bilo kojoj osnovi.
APEL MINISTARSTVU OBRAZOVANJA
– Želim apelirati svima onima koji odlučuju o školskom sistemu, da naše škole organiziraju tako da djeca imaju mogućnost da odaberu teatar i sviranje kao predmet, da djecu ne opterećuju samo “bubanjem” kao jedinom metodom za koju se dobija petica. Djeca bi mogla napraviti mnogo više da nisu preopterećena školskim sistemom, jednim haosom u kojem, od pet radnih dana, imate pet kontrolnih, dok dva mjeseca nemaju ništa. Sve to proizvodi stres, a čovjek pod stresom ne može funkcionirati.