Kada ste modni dizajner, a vaše kreacije nose neka od imena iz svjetskog showbusinessa, onda je sigurno da ste na dobrom putu do postanete planetarno popularni. To najbolje zna Boris Kargotić, mladi beogradski dizajner porijeklom iz Splita, čije kreacije je počela nositi krajica popa Madonna. Od izrade nakita za koji sam kaže da je u početku bio čak i ružan, Boris je u ovom trenutku stigao do tačke gdje kraljica popa bira baš haljinu iz njegovog „Demode“ ateljea. Za naš magazin otkriva detalje ove saradnje.
– Saradnja s velikim inozemnim zvijezdama funkcioniše na razne načine, a kod nas je to išlo vrlo jednostavno. Inače se plaća agencijama koje oblače svjetske zvijezde, a nas je samo kontaktirao njen stilist, koji je ujedno i stilist Beyonce, i tražio kombinaciju za Madonnu. Prije 15-ak dana sam bio u Londonu i nosio joj neke stvari, međutim, sve joj je bilo veliko. Ali sada je bila ta svadba decenije za koju su tražili da joj pošaljemo pet-šest stvari. Vjerovatno su na lageru imali jedno 150 dizajnera, što ovih najvećih, poput Cavallia, Prade i Dolce & Gabbane, pa sve do nas. Tako da je meni ravno čudu to što se odlučila za našu haljinu. Znači, pozvali su nas, mi smo poslali i nadali se i sanjali. Eto tako to ide – kaže Boris.
Koliko Vam znači to što je ona izabrala baš Vašu kreaciju?
– Ne znam koja je mjerna jedinica za to i kako da uopšte izmjerim. Najviše na svijetu. Ako govorimo šta ko znači u modnom celebrity svijetu, onda je to kao da ti je kreaciju obukla baš Madonna. Ona je najveća pop ikona, kraljica, žena koja je mijenjala mnoge stvari na svijetu. Ona je neko ko je obilježio historiju. I ovo je meni ravno čudu, trenutno mi znači najviše na svijetu. Mnoge poznate osobe su prije nje tražile moje kreacije, slali smo ih, ali ih nisu obukle. Sem Nicki Minaj. Ona je sigurno do sada pet puta obukla, snimila dva spota u tome i počela turneju u njima. Ali, Madonna je neko ko je vrh svih vrhova i po meni ne postoji niko iznad nje.
Mislite li da će to što je ona obukla Vašu haljinu dodatno unaprijediti Vašu karijeru?
– Naravno da hoće. Već je unaprijedilo na raznim nivoima, a vjerovatno će se i prodaja povećati, što je manje važno, jer nama prodaja dosta dobro ide, ali kada u biografiji brenda imaš Madonnu, a s naših si prostora, onda je to stvarno veliko. To znači da nas stvarno negdje ima i da možemo.
Osim sa svjetskim, sarađujete i s regionalnim zvijezdama. Jesu li ponekad zahtjevne?
– Kada, naprimjer, radim s Karleušom, već smo postali i bliski, mi to radimo zajedno. Sjednemo, crtamo, moglo bi ovo, moglo bi ono, hajde da se vide noge, ovo se nosi, hajde da stavimo… Ali, to nisu prohtjevi, to je rad po narudži. Znači prilagođeno izgledu, karakteru i situaciji.
Postoji li neka osoba za koju bi Vam bio izazov dizajnirati i za koju biste voljeli da nosi Vaše kreacije?
– Volio bih da ih nosi Beyonce, a Lady Gaga mi je posebno draga. Ona ima veliki kvalitet i neko ludilo koje se meni sviđa, kao i umjetničku notu. Rihanna mi se isto jako sviđa, a za brend bi značilo kada bi Kim Kardashian, kao zvijezda nove ere, Instagram zvijezda, to ponijela. Volim ja i Britney, te da su među živima Michael Jackson i Elvis Presley, oni su taj rang.
Poznato je da ste završili glumu. Šta je to što je jednog glumca „natjeralo“ da se počne baviti dizajnom?
– U početku sam mislio da je to besparica i nerad. Kada sam došao u Beograd, koji je za mene balkanski Hollywood, kao i svim glumcima mi je san bio „Atelje 212“ i „Jugoslovenskom dramsko pozorište“. Imao sam san i od sebe želio mnogo, ali se to, naprosto, nije desilo. Izlazio sam na audicije, igrao u predstavama, ali je to bilo razočarenje za razočarenjem. Završio sam likovnu srednju školu, nešto pokušavao, vjerovao i trudio se dok nije došlo do ovog nivoa. I ne stajem. I dalje mislim da ovo nije zadovoljavajuće i da treba još mnogo više i mnogo bolje. Znači natjerao me nerad i potreba za kreativnim izražavanjem.
Je li taj početak bio težak?
– Naravno, kao i svaki početak. Meni pretežak. Pogotovo kada nemaš dizajnersku školu i kada ne znaš da šiješ, te kada sve u hodu učiš. Ali, mislim da je to i pomoglo jer se nisam ograničio. Nešto se bojim da sam upisao modni dizajn da bih se usmjerilo na jedan stil i da bi me ukalupio.
Jeste li na tom početku imali predstavu i ambiciju da ćete postići ovoliki uspjeh?
– Uvijek. Od početka. I dalje imam i uvijek mi je bila ambicija da radim stvari koje se meni čine velike. Ne da ostanem na nekom lokalnom nivou, već uvijek hoću sve i puno, te mi je svega malo. Stvarno jeste i onda ti ideš ka tome i to se prosto desi.
Zbog čega ste izabrali žensku modu?
– Žene su mnogo inspirativnije od muškaraca. Pogotovo žena koju ja zamišljam. Kada radim bilo kakav komad, zamislim ženu koja će to da nosi, ne samo vizuelno nego imam i njenu biografiju glavi. Mislim da je to neka formula do koje sam intuitivno došao. Muškarac ne može da nosi haljinu. Može Božo Vrećo, ali on je jedan i ne može on meni toliko toga da kupi koliko meni treba da bih bar pokrio mjesečne troškove (smijeh). On jeste vrlo inspirativan, ali nije uobičajen. Žena ima haljinu, bundu, ogrlicu, odijelo, trenerku, štiklu i patiku. Žena može sve da iznese, ona posjeduje neku boginju u sebi za koju ja radim.
U čemu pronalazite inspiraciju za svoj rad?
– U svemu, doslovno. Evo i u ovom razgovoru sada.
Imate li modnog uzora?
– Svako do njih ima svoje fenomenalne momente koji su, naravno, uvijek inspiracija. Svake sezone neko izbaci nešto za čim umremo svi. Smjenjuju se, ali negdje meni najbliži su Elie Saab, Blamain i Zuhair Murad, te Mugler, Prada i Dolce & Gabbana.
Šta mislite da je Vaš lični pečat, nešto što je zajedničko svakom Vašem komadu?
– Da izgleda bogato. Zapravo, ne možete proći nezapaženo ako obučete bilo šta što je izašlo iz našeg ateljea i radionice. Nema šanse. To kada je na fotografijama nije ni blizu kao uživo. Mnogo je ljepše uživo i mnogo posebnije. Stvarno ne možete biti nezapaženi. Bio sam u prisustvu sto puta kada su neke dame oblačile moje kreacije, svi se okreću, silaze, snimaju i slikaju. Mnogo je atraktivno.
Vaše kreacije se izrađuju ručno. Koliko je vremena i truda potrebno za izradu jednog komada?
– Od deset dana do dva mjeseca.
Koje brendove Vi birate?
– Sve. Od Haris eksporta, koji još postoji, Azela… Od svega što postoji za marku pa do onoga za šta bubreg dam. Stvarno imam sve. Trenutno mi je omiljeni „Gucci“. Otkako su promijenili umjetničkog direktora, stvari su im stvarno sjajne i prelijepe. Imam nekoliko komada, izdvojio sam novac i nije mi teško. Nakon toga nisam jeo nekoliko dana (smijeh). Ali, stvarno imam komade od marke pa do dvije hiljade maraka.
Glumu ste završili u Sarajevu. Kakve Vas uspomene vežu za ovaj grad?
– Ostao mi je neki gorki okus iz Sarajeva. Nikada, nakon što sam uzeo tu diplomu, nisam se vratio u Sarajevo. Ne mogu da lažem i kažem da je bilo sve divno i krasno, zapravo vučem dva oprečna utiska. Mnogo mi je veći utisak ta tuga koju Sarajevo posjeduje, to poslijeratno koje ja, koji nisam preživio rat, nisam mogao da svarim i osjetim na taj način. Nikako mi to nije bilo blisko, osjećao sam nešto, ali nisam mogao da se poistovjetim s vama, građanima BiH. A s druge strane, pošto sam iz Hrvatske, gdje sam živio pola svog života i evo već sedam godina živim u Srbiji, te šest u Bosni, Bosanci su mi ostali u sjećanju kao najtopliji ljudi. To je ono što mi je nedostajalo u Hrvatskoj, a malo mi i ovdje nedostaje. Ta vrsta topline koju Bosanci imaju, ta vrsta humora koja je stvarno posebna. Zvuči malo izlizano, ali fali mi taj bujrum u svakoj kući i na svim vratima. Kad god dođeš, ima bujruma. To mi malo nedostaje u Srbiji i Hrvatskoj. Fali mi burek sa sjeckanim mesom, nedostaju mi ćevapi.
Jeste li u Sarajevu stekli prijateljstva koja i danas održavate?
– Naravno da jesam. Imao sam neke klasiće koji su divni, stvarno se čujemo i mnogo mi nedostaju. Nedostaju mi i neki moji profesori. Stvarno sam imao divne profesore kao što su Emina Muftić, koja je divna osoba, i Gordana Magaš. To su bile dvije vodilje u našim životima, koje su nas i upoznale sa Sarajevom. Stvarno su se trudile oko nas, a bilo je mnogo stranih studenata, da nam pojasne Sarajevo i Bosance. One su predivne žene.