Amra Softić, ispovijest hrabre djevojke: U šestoj godini mi je dijagnosticiran rak

Piše: Lejla Bejdic

– Bilo je to doba kada ljeto preuzima vladavinu i koje me uvijek podsjeti na dan kada sam dobila dijagnozu kao strašni pečat. Dan kada sam upoznala „čudo“ koje raste u meni, i što je više raslo, ja sam više umirala. Sterilna soba postala je moj dom, ista ona u kojoj se uzdrmao moj mali svijet. Od tog dana počela je moja borba i prva priča, velika tačka mog života. I svaki dan je nepredvidiv, zato život i jeste poseban – počinje svoju priču za naš magazin Amra Softić, djevojka, koja se sa samo šest godina suočila sa strašnom dijagnozom – akutnom limfocitnom/limfoblastičnom leukemijom. Ovo je najčešći oblik raka kod djece, zahvata dob od treće do pete godine, kao i djecu u razvoju, ali rjeđe odrasle osobe. Kod Amre se pojavio u periodu kada je bila najbezbrižnija. Nije imala, sjeća se, simptome koje djeca inače osjećaju s ovom dijagnozom, u njenom slučaju rak je bio „tihi ubica“. Kada je osjetila prve simptome, bolest je već bila u trećem stadiju. Osjećala je jaku bol u predjelu glave i imala povećane limfne čvorove u vratu. Rak se brzo širio i počela je metastaza na druge dijelove tijela. Bila je pod jakom dozom lijekova, te je na kraju bila izliječena, barem je tako mislila.

BOLEST SE VRAĆA

– Ono što je specifično za moju dijagnozu, a i inače za ovu vrstu leukemije, jeste da može doći do recidiva (povratka bolesti), ali većina se oporavi, nekih 90 posto potpuno se izliječi. Nažalost, ja sam bila u onih 10 posto, kod kojih se vrati, i tako sam sa svojih 11 godina drugi put imala isti oblik leukemije, samo sada s manjim stadijem, jer sam već znala koji su to prvi simptomi. Odlazila sam na redovne  preglede.

Nada za izlječenje bila je transplantacija koštane srži. Uslijedila je potraga za donatorima. Nakon nekoliko mjeseci donator je pronađen, izvršena je i transplantacija, koja je bila neuspješna jer je Amrino tijelo odbilo transplantat, posmatralo ga je kao strano tijelo, iako se sve podudarilo s donatorovim. Nekoliko dana je provela u „izoliranoj komi“, jer se njeno tijelo prestalo boriti i nije moglo podnijeti nedostatak krvnih stanica. Nakon toga uslijedila je druga, nasreću, uspješna transplantacija. Amra ne krije kako je nekada u mislima znala odlutati na ljepše mjesto, gdje nema tuge i boli, ali da nikada nije gubila nadu u izlječenje.

– Dok smo živi, trebamo se nadati. Ljubav i vjera su mi davale nadu za životom. I znala sam da se trebam boriti, i zato sam odlučila boriti se svom svojom snagom. Vjerovala sam Bogu, uzdala se u njega i nadala se izlječenju.

Nije bilo lako razgovarati s Amrom, jer, pitati je pojedinosti o teškoj bolesti koja je obilježila njeno djetinjstvo, značilo je ponovo je vratiti u dane koje nijedno dijete ne bi trebalo iskusiti. Usuditi se i pitati da li je nekada pomislila da neće preživjeti, bilo je još i najteže, međutim, Amrin odgovor nas je umirio i oduševio.

Foto: Aldina Zaimović

Kompletnu priču čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.

Aktuelni broj

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti