Jedno od zaštitnih lica televizije “Pink”, urednica i voditeljica emisije “Magazin In” Sanja Marinković, duže od dvije decenije gradi uspješnu televizijsku karijeru. Neposredna je u komunikaciji, a od sagovornika u svojoj emisiji, koju vodi već 17 godina, uvijek uspijeva dobiti odgovore na pitanja iz najdublje intime, o čemu je, između ostalog, pisala u knjizi „Moja mera sreće“, koja se našla i na bh. tržištu.
– Knjiga je namijenjena, prije svega, ženama, ali nije loše ni da je muškarac pročita. Mislim da će mu biti poučno. „Moja mera sreće“ je svojevrstan vodič ženama koje su dovoljno hrabre da priznaju da žele nešto više od života. Priča je, prije svega, moja iskrena ispovijest, vrlo emotivna i surovo iskrena. Bit će tu detalja o kojima sam pisala, a koji su veoma neočekivani mojoj publici. Ja sam, kao i svaka žena na ovih prostorima, bila voljena, nevoljena, prevarena i ostavljena. Bila sam i ja malo grješna, kao i svaka žena. Knjiga je i u BiH u prodaji od 22. novembra, a voljela bih da se svaka žena koja pročita ovu knjigu pronađe bar u nekim detaljima, ako ne sebe, onda da pronađe odgovore na neke dileme koje ime – kaže Sanja i dodaje da knjiga priča o sreći, o tome kako se njena mjera sreće mijenjala kada je imala 20, 30, pa danas, kada je žena u zrelijim godinama.
Kakva očekivanja imate od knjige?
– Ništa u životu ne počnem raditi, a da ne očekujem najbolje. Naravno, svi mi polazimo od toga da što god radimo, bude korisno nama i našoj porodici. S obzirom na to da je ovo iskorak u skroz drugačiji medij u mom životu, onda su mi važna priznanja, podrška publike i kritike koje dobijam, a već ih dobijam, najviše na Instagramu. Žene su zahvalne što sam u knjizi neke stvari predstavila bez uljepšavanja, i zbog toga ja mislim da je knjiga pitka i bliska svima.
Koje goste iz Vaših emisija citirate u knjizi?
– Citirala sam goste koji su sjedili prethodnih 17 godina u mojoj emisiji „Magazin In“. Imala sam tu privilegiju da, radeći svoj posao, kroz različite teme razgovaram s najpametnijim, najutjecajnijim i najpopularnijim ličnostima Regiona. Od političara, glumaca, pjevača, novinara… Svi oni su dijelili svoje priče, uglavnom o ljubavi, o tome da li su plakali zbog žena, klečali zbog njih, kada su željeli da im se žena vrati ako su je prevarili. Suzana Mančić je jedne prilike ispričala kako ima muškaraca koji zaslužuju da ih žena prevari, te je rekla kako je prevarila jednog od svojih mladića, jer je ona njega prije toga uhvatila u prevari.
Za 17 godina postojanja emisije radili ste s gostima različitih profila. S kojim gostima se pokazalo da Vam je emisija bila najinteresantnija?
– Recept za veliku gledanost kada je riječ o izboru ličnosti baš i ne postoji. Recept je izabrati pravu temu za razgovor s gostima, te napraviti dobru atmosferu s njima. Svi mi znamo ko su najveće zvijezde, a svi oni su do sada pričali o svakom segmentu svog života, ali je važan način da ih predstavimo opet na neki drugačiji način i mislim da mi to uspijeva. Važno je da su gosti različitih godina, karaktera, temperamenta, nivoa obrazovanja, a ako se još malo posvađaju – šta ćete bolje (smijeh)?
Emisija „Magazin In“ postala je dio Vašeg života. Šta bi se dogodilo kada bi Vam rekli da se emisija više neće emitirati i kada biste morali raditi u drugom formatu?
– Često se šalim na svoj račun pa kažem: „Bože, kada se ne bih bavila emisijom, ja ništa drugo ne znam da radim“. Iskreno da kažem, ja ne znam ništa drugo da radim, jer se cijeli život bavim radom na televiziji. Kada ne bih ovo radila, bila bih čistačica, da samo znate kako dobro čistim. Ne volim da perem suđe, ne volim da kuham, ali bi se našlo nešto da radim (smijeh). Posao je segment života u kojem mnogo uživam, naravno pored majčinstva koje je kruna svačijeg života. Sport je, takođe, moja velika ljubav, jer vježbanjem počinjem svoj dan. Možda bih bila neka nesuđena balerina, jer sam umjetnički balet igrala duže od 10 godina. Moji roditelji su se u životu uvijek plašili da ću biti mršava i siromašna, i da ću igrati balet, pa su mi rekli da upišem nešto dobro i da učim. Tako sam postala novinarka, što nije ispalo loše.
Kroz emisiju je bilo tema u vezi s ljubavlju, vezama, brakom… Kako su različite situacije koje ste imali priliku čuti od sagovornika utjecale na Vaš privatni život?
– Iskustva sagovornika su mi pomagala. Mogla sam da se naučim na njihovim greškama, ali moram priznati da sam svaku svoju grešku u životu skupo platila, što znači da nisam bila dobar đak kada je o tome riječ. Njihove priče su mi bile inspirativne da napravim neke svoje priče, pa i da napišem ovu knjigu.
Jedan citat iz Vaše knjige glasi: „Žene su na našim prostorima neumoljive. Vole razbojnike i bitange. Najljepše se udaju za najveće vucibatine“, a rekao je to novinar Milomir Marić. Koliko istine ima u tome?
– To mi je možda i bila inspiracija. Milomir mi je jedan od najdražih gostiju, i uvijek sam se šalila da, kada on priča o temama veza, žena, muškaraca, pa i razbojnika i bitangi, on ženama uvijek djeluje kao prosvjetitelj. Vjerovatno zato što on voli da bude provokativan, a i sve to je jedna velika istina. Ima nekoliko zanimljivih poglavlja u vezi s tim, recimo: „Da li od vikend muškarca možemo napraviti muškarca za cijeli život“, „Prvi poljubac“, „Da li i u kojim situacijama žena treba jeftino prodati svoju slobodu“, „Da li treba oprostiti prevaru“, a tu je i jedna intrigantna priča „Povratnik nevjernika u bazu“. Tu je citat glumice Suzane Petričević, koja je rekla: „Nećete vjerovati, žena, moja kolegica koja mi je u životu najviše govorila bravo, bila je žena s kojom je mene moj bivši muž najviše varao“. To joj je bila najbolja prijateljica. Ima zaista mnogo emotivnih priča.
Dugo ste bili u vanbračnoj zajednici i dobili ste potomstvo, a kasnije ste se odlučili za brak. Kako se vaš odnos mijenjao s godinama?
– To je baš kao što se mijenjao i moj odnos prema sreći. Jedna dimenzija sreće je bila kada sam imala djevojačke iluzije, a danas sam iluzije ostavila iza sebe i shvatila šta znači brak i život. Nikada nisam bila od onih žena koja je vjerovala da je priča o Pepeljugi priča za cijeli život. Nikada sebe nisam vidjela u vjenčanici, nisam željela da pravim ceremonije, svadbe, poljupce za cijeli život. Uvijek sam se zaljubljivala na prvu loptu, a vjenčala sam se kada je naš sin imao 3-4 godine, više zbog majke koja mi je uvijek govorila da nije uredu da Strahinja živi u vanbračnoj zajednici. Tako sam se ja vjenčala na putu od aerodroma do kuće u kolima, eto koliko je meni vjenčanje u životu bilo bitno. Najbitnije je, a i najteže da, kada nekog zavoliš, pored sebe ga i zadržiš.
Kao i u svakom braku, vjerujem da i kod vas dolazi do nesuglasica. U kojim situacijama?
– U onim najbanalnijim, a mislim da te sitnice i čine život. Svi se mi posvađamo na dnevnom nivou nekoliko puta. Nisu to neke velike svađe, to su uglavnom prepirke. Ja se trudim da život ne svedem na banalno, da se ne svađamo oko toga ko će dijete odvesti u školu, ići u nabavku… Ipak, mi žene tu najviše povučemo, nama uvijek sve ide lako. Moj dan počinje tako što odvedem Strahinju u školu, odem na trening, na posao, pripremim sve kod kuće, odem po njega, odvedem ga na plivanje, a onda sjednem za računar i kuckam. A suprug, on je tu da pruži podršku i njemu je posao prioritet. Zbog toga je ova knjiga u slavu žena. Žene su te koje uvijek izvuku najveći teret.
Kako odgajate Vašeg sina Strahinju? Kojim vrijednostima ga učite?
– Moj najveći uspjeh je da se ne osjeća ugrožen od ostale djece, u čemu smo uspjeli. Njemu ne smeta što se njegova mama bavi ovim poslom, nikada nije ni gledao moje emisije. Glavno u životu mi je da ga naučim da novac nije sreća, nego da je sreća u potpuno drugačijim stvarima. Danas, kada svi njegovi prijatelji traže nove mobilne telefone za rođendan, njega to uopšte ne zanima.
Nerijetko možemo čuti kako se djeci danas nameće mnoštvo obaveza i aktivnosti, od vrtića, škole, raznih sekcija, treninga, te da neka propuštaju i veliki dio djetinjstva, kako u tom smislu doživljavate svoju roditeljsku ulogu; ostaviti sinu slobodu izbora, ili pak nametnuti neke stvari i obaveze…?
– Bude mi žao kada vidim da mame forsiraju svoju djecu. Strahinja ima svoje obaveze, trenira samo plivanje. Najvažnije mi je da mu hobi bude uživanje, a ne moranje. On ide u školu od devet do 15, nema domaće zadatke radnim danima nego samo vikendom. U školi ima i obroke, pa ja kao pojedine mame ne moram trčati odmah kući da pravim ručak. Birala sam školu koja će olakšati i meni, a i njemu. Sloboda djeteta je najvažnija.
Jeste li popustljiva mama?
– Vrlo. Moja mama je mislila da ću biti najstrožija majka na svijetu, pa nije mogla da vjeruje kada je shvatila da sam ja najpopustljivija majka, te da je čak i baka strožija od majke. I suprug je popustljiv, uopšte nismo strogi, trudimo se da budemo pravedni, da ga naučimo pravim vrijednostima. Moram priznati da je dobro dijete, nije razmažen, nekako smo od početka stavili stvari na svoje mjesto.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme, u kojim tipično ženskim stvarima uživate?
– Najviše uživam u treninzima, nekada i dvaput dnevno. Koristim svaki trenutak da kupim avionsku kartu i pobjegnem, i to je moja mjera sreće. Svaki slobodan vikend koristim da otputujem, sa sestrom ili sa Strahinjom, on mi je najbolje društvo za putovanje. Petkom imam mali ritual sa svojom najboljom prijateljicom, Vesnom Dedić. To je dan za izlazak i trudim se da to nikada ne propustim. Uspjela sam da svoj život organiziram tako da imam vremena za sve, a novinarstvo mi to dopušta.
Foto: Dejan Miličević