Kemal Čopra o književnoj senzaciji koja je osvojila svijet i srca čitatelja: Hadžibega još pokušavam shvatiti

Piše: Redakcija

„Sam dođeš na ovaj dunjaluk, bome, moraš se sam i vratit odaklen si došo. Nemere ti niko pomoć, nit moreš šta ponijet što si čitav život u znoju stijeco, a bome i grijehe sabiro nebi li sve poredo na ovom dunjaluku kako treba i kako svima paše. I onda sve to ostavljaš sem grijeha, samo njih nosiš ko breme preko Sirat ćuprije, tanje od dlake a oštrije od sablje iznad džehenemske vatre. Što reče je`nom onaj moj hairsuz Mute: Da je kako preć tu ćupriju i doć` do vrhovnog, lahko bi se ja onda vadio. Zafrkaji se ti kolko ho`š, moj Mujo, al svi ćemo mi na tabut, preko ramena rodbine i ahbaba u crnu zemljicu pa na tu ćupriju tanju od dlake a oštriju od sablje. Tako nam je suđeno. Jah. Šta ćeš!?“ – jedna je od priča, sad već kultnog Hadžibega, koja se može čitati na Facebooku.

Skoro dvije godine domaća javnost se pitala ko stoji iza Facebook stranice na kojoj su objavljivane priče pisane arhaičnim bosanskim jezikom, ali protkane momentima iz naše svakodnevice, kao što su telefoni ili Instagram. Sumnjalo se da iz Hadžibega govori neki od renomiranih domaćih književnika, no to nije bio slučaj. Lik Uzeira Hadžibega, mudrog i pomalo ciničnog starca iz sarajevske mahale, kreirao je informatičar Kemal Čopra (55), nekadašnji student književnosti. Čoprina književnost, ne samo da je veliki hit na internetu, ona je osvojila srca Bosanaca širom svijeta. Čopra je danas bestseller pisac koji puni sale, biblioteke i čitaonice gdje god se pojavi. Dok zvanični kulturni establishment prizna vrijednost Hadžibega, čitatelji teško prihvataju da Uzeir nije stvarni lik. Teško je to ponekad prihvatiti i njegovom tvorcu.

Kako je informatičar Kemal Čopra postao Hadžibeg?

– To je najinteresantnije pitanje, koje svi postavljaju. Sve je bilo sasvim slučajno, ali je bilo povezano s mojim poslom. Kako sam bio zauzet pravljenjem web stranica i povezivanjem s društvenim mrežama, to je inače jako dosadan šablonski posao i nema tu kreativnosti, i da bih napravio nekakav svoj „ventil”, kreirao sam lažni profil Mome i Uzeira. Počelo je kao zezanje, ali su se ljudi na to odmah uhvatili. Počeli su odmah da reaguju. Jedan dan napišem nešto u stilu Mome i Uzeira, onako što se rimuje i što je kao smiješno, onda se Momo javlja što je Uzeir „hotio rijet”. Drugi ljudi bi se uključili i stvorila bi se diskusija. Dobio sam tako veliki broj sljedbenika na Facebooku da je to i mene iznenadilo. Polako se i spontano pretvaralo u priče. Nisu to bile one brutalne zezancije, nego su to bila neka životna dešavanja, misli, tako da je Momo u jednom trenutku postao suvišan, on se odvajao i niko nije ni pitao za njega, možda malo u početku…

Zašto „Hadžibeg”?

Kasnije je Uzeir trebao da ima i prezime, a ja sam tako razmišljao o nekom specifičnom prezimenu, nešto sa „Hadži…”. Nisam mogao dati niti neko prezime koje već ima, to ne bi bilo ni lijepo.Tako mi je naumpao Hadžibeg, prvo jer je lijepo i drugo jer ga nemamo kao prezime. Hadžibeg je cvijet koji je specifičan za Bosnu, za naše avlije, mahale. Mislim da u svakoj našoj avliiji još ima hadžibeg, on se posebno njeguje i cijeni. Odraz je rahatluka koji vlada u toj kući, kako je on zapravo, onako bujan i razdragan, takav je i rahatluk u toj kući.

No, niste se zadržali samo na Facebooku, Hadžibegove dogodovštine pretočene su u tri knjige.

– Čitatelji su od mene to tražili. Pitali su me: „Kad će knjiga, kada će knjiga?”. Još dok sam studirao, sanjao sam da napišem knjigu, imao sam mnogo ideja, a mnogo toga sam i pokušavao, pisao razne kratke priče, uglavnom prozu. Nažalost, kroz život sam to zanemario, bavio sam se drugim stvarima, zanimala me informatika, taj svijet weba i šta stoji iza toga… Sve ovo s Hadžibegom ispalo je sasvim slučajno. Tako sam odlučio da napišem knjigu, mada sam mislio da ljudi više ne čitaju knjige, bar ne u onom obliku da je čitaju u ruci, mislio sam da je čitaju preko tableta ili online. Ipak sam se iznenadio koliko je interesovanje. Prvu knjigu sam štampao u 500 primjeraka, bila je prodata prije nego što je odštampana.

Zašto se publici toliko dopada jezik kojim govori Hadžibeg?

– Vidiš, i to je slučajnost. Nikada nisam tako govorio, uvijek sam se trudio da pričam pravilno, a tako pričam i sada. Ali, kako sam nekako barnuo u Momu i Uzeira, onda se to samo nametnulo. To se nametnulo zbog Rejhana Demirdžića, koji je bio tako sugestivan, kada čuješ, odmah ga vizualiziraš. Tako i ja. Kada nešto pipnem, zamislim njega kako on to priča i onda tako nastaje priča i njen ambijent.

Pišući prvu knjigu „Hadžibeg”, namjerno ste prekršili sva gramatička i lingvistička pravila. Zašto?

– Razmišljao sam vodeći se devizom: “Ako želiš da gradiš, onda moraš prvo sve srušiti, prije svega ono staro”. Sve sam jezičke zakone namjerno kršio, pisao sam nepravilno, „neznam” i „nemogu”, htio sam tako i da objavim knjigu, ali su me srećom spriječili, jer barem trebaju da se znaju neka pravila, apostrofi i slično.

Kako su veliki književnici, književna kritika i kulturna scena reagirali na pojavu Hadžibega?

– Znaš kako? Nikako. Toliko to ignorišu da je postalo agresivno. Zovem to „agresivno ignorisanje”. Književnik Boris Lalić jedini je priznao da ovo nešto vrijedi. Svi ostali ili čekaju neki znak odozgo…ili… Mogu ti reći da imaju mnogo sljedbenika. Na Facebooku sam primijetio da mnogi koji su pratili, komentarisali šta pišem, da im se odjednom prestalo sviđati, jednostavno su dobili mig od nekoga, znaš već kako to ide. Čak sam doživljavao takve kritike da dedo Uzeir nije Sarajlija. Došlo je do toga da se tvrdilo kako je seljak, da je ovo, da je ono. Samo se nasmijem na to.

 I pored ignoriranja, Vaše knjige se jako dobro prodaju i na Amazonu. Kako ste došli do ove najpopularnije platforme za online kupovinu?

– Došao sam kroz moj posao, Amazon je najjednostavniji način za prodaju knjiga. Nemaš tu zafrkancije sa izdavačima. Mojih knjiga u ovdašnjim knjižarama skoro da i nema, dođe negdje pet do deset primjeraka, to se rasproda, onda se oni ušute… Zbog toga mi je najviše žao. Od mojih knjiga neko vani zarađuje, a neko bi ovdje od toga mogao dobro živjeti. Svakome bih preporučio Amazon, pogotovo mladim ljudima koji imaju bilo šta pokazati, može to biti pjesma ili CD, da izdaju preko Amazona i da to prodaju.

Ž5 = Nakon velike i nagle popularnosti na Facebooku, dolazi do zabune ko je, zapravo, Hadžibeg. Je li bilo lako razotkriti ko je Hadžibeg?

– U početku sam mislio da ostanem anoniman, da ostane pseudonim, međutim, i od toga su me odvratili. I danas nisam siguran je li bilo bolje da sam ostao anoniman, jer teško je izaći ispred Hadžibega. On kako piše i kako ostavlja utisak, ja to nikada ne mogu, nisam kao ličnost jak. On je neko s harizmom, otvoren i direktan, to privlači ljude. Ja sam mnogo zatvoren, čovjek sam s distancom.

Osamdesetogodišnji dedo Hadžibeg komentira i dešavanja na Facebooku i Instragramu i odlično poznaje moderne tehnologije.

– Iznenadili biste se koliko starih ljudi ima na društvenim mrežama. Njima je to novi svijet. Uzeir se uklopio u to, baš nekako funkcioniše. On je dedo – ters kojeg svi vole, i niko mu ništa na zamjera. On je takav, to je njegov karakter, simpatičan je i ima pravo svašta reći, a da to ne bude shvaćeno kao uvreda, mada Uzeir zna dobro zaružiti sve ove vrste nimukajeta kako ih zovemo.

Ko je Fata Uzeirova u Vašim pričama?

– Mnogi su me pitali ko je Fata. Moja se supruga ufurala da je ona Fata. Nekidan je skontala da ona nije Fata. Fata bi najprije mogla biti moja mama. Rodila se iznad Čaršije, iz poznate porodice Arnautović i ona je posljednja iz te loze. Književna kritičarka Semra Hodžić kaže da je Fata jedina žena u našoj književnosti koja govori, da ona nije posrednik, nego je ona ta koja govori i donosi zaključke. Takva je bila moja mama, nju sam „skidao kroz taj lik, taj karakter stare bosanske žene koja nije nametljiva, sve je kod nje po istilahu i sve je uredu, svakog poštuje i svakom zna ko šta radi. Ona nije naivna. Uzeir, on je nekako… Ja njega još nisam definisao, ozbiljno vam kažem. Mnogi to pokušavaju, ali im ne ide. Možda sam to ja, nepredvidljiv, iznenađuje ljude, navede im jednu stranu da bi pokazao drugu. Jako je čudan lik, ali simpatičan.

Pogled na Sarajevo je motiv svih mojih priča

Taj pogled na Sarajevo je motiv svih mojih priča. Tako moje priče počinju, na čardačiću uz kahvu, uz pogled na grad kada se ona magla razilazi, onda se otvara jedan potpuno novi svijet. U tom momentu upada neka moja priča, to jest moja misao.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti