Jedan od najpoznatijih i najpriznatijih umjetnika s naših prostora, Željko Joksimović 29. novembra će u sarajevskoj Skenderiji održati koncert. Bit će ovo prilika da pred bh. publikom predstavi i svoj projekt “Dva svijeta”, u kojem je obradio neke od najpopularnijih pjesama s kraja prošlog vijeka. Upravo je ovo i bio povod za naš razgovor sa Željkom, s kojim smo, osim o koncertu, razgovarali i o njegovom skladnom braku s novinarkom i voditeljicom Jovanom Joksimović, porodici, ali i nedavnoj prinovi.
– Ovog puta sam zaista više nego uzbuđen. Projekt “Dva svijeta” nov je ovdašnjoj publici, a veliki izazov svima nama koji ga već drugu godinu pripremamo. Želio sam da uradim nešto o čemu sam toliko dugo razmišljao i što sam zaista jako želio. Pustio sam da svaku pjesmu osjetim iz posebne tačke, da joj popustim i da je razložim na komade kako bih je ponovo spojio.
Okupirao me swing, a on je čudesna vrsta muzike. Patim, ali izgledam dobro. Swing je možda jedina muzika u kojoj patnja izgleda glamurozno. Nastupam sa svojim Capital swing orkestrom, dvadeset dvoje ljudi će biti na sceni. Pripremili smo više od dvadeset pjesama u potpuno novom aranžmanu, pola repertoara su moje pjesme, a pola su neke poznate, izvorne, narodne i zabavne, koje mnogo volim. Bit će tu pjesama Jasne Zlokić, Tozovca, Bijelog Dugmeta, Van Gogha. Zapjevat ću i na španskom, pit ćemo šampanjac i zajedno se radovati divnim danima koji su obilježili ovu godinu i svemu onome što nas čeka u narednoj godini.
Prije nekoliko godina napunili ste stadion Koševo, zbog čega ste se sada odlučili na manju dvoranu, budući da se zna koliko Vas voli sarajevska publika?
– Ovaj projekt traži intimnija mjesta, pozorišne dvorane. Zahtijeva da je sve nekako ušuškanije, da se vidimo i da budemo blizu. Gdje god nastupamo pažljivo biramo dvorane upravo zbog cijelog ambijenta.
S ovim projektom nastupali ste i u Skoplju, Zagrebu, Nišu, Beogradu. Kakve su reakcije publike?
– Predivne. Kada sam pravio prvi koncert u Beogradu, interesovanje publike je bilo toliko da su karte planule, tako da su neki naši dragi prijatelji bili uskraćeni da dođu, jer je prosto sve bilo rasporodato. U Sofiji je cijela sala bila na nogama, kao i u Nišu, Zagrebu, Skoplju, Valjevu, gradu gdje sam rođen. Došla je moja učiteljica, cijeli moj razred, uživao sam te noći. Koncert “Dva svijeta” je mala avantura. Publika na početku ne prepoznaje pjesme, a poslije ih polako otpakujemo s prvim stihovima koje pjevam. To je naša novogodišnja postavka i zato je ovaj projekt poseban. Uostalom, ljudi su, naprosto, željni nekog novog zvuka, iznenađenja svake vrste pa i u muzičkom smislu.
Kroz karijeru ste mijenjali svoj muzički pravac. Međutim, svaki od njih je itekako bio uspješan i imao je svoju publiku. Šta mislite da je zajedničko svim segmentima Vašeg stvaralaštva, od početka pa do sada?
– Napredak. Svaka nova pjesma i svaki novi album pomjerao je granicu. To je moj neprestani zadatak. Šta je moj cilj? Muzika je moj život i ljubav, i koristim je da bih povezao ljude, da bi oni uživali dok je slušaju, da bi je voljeli, pamtili, da bi pjesme trajale. To možete da postignete samo ako beskrajno volite ono što radite i ako neprestano pomjerate svoje granice. Moja muzika danas ne zvuči isto kao prije 15 godina, ali ni ja nisam isti čovjek. Promijenio sam se, sazrio, naučio. I učim, i dalje se sve to prožima u mojim pjesmama.
Nadalje, jedan dio našeg rada je stvaralački, a drugi se tiče načina na koji ćemo prezentirati ono što radimo. Želim da svaki nastup protekne savršeno, da bude još bolji od prethodnog, da publika bude zadovoljna, da produkcijski uvijek podignemo nivo, da ton bude besprijekoran. Zato se trudim da radim s vrhunskim profesionalcima, te da smo maksimalno posvećeni onom što radimo, i da u sve utkamo ljubav i emociju, jer jedino tako možemo uspješno da se bavimo ovim poslom.
Svirate čak 14 instrumenata, međutim, Vaša prva ljubav bila je harmonika. Koliko danas imate vremena svirati harmoniku i baviti se njome?
– Ne sviram baš 14 instrumenata, vjerovatno je to zaključak nakon videa koji smo uradili prije nekoliko godina na kojem sviram u studiju na desetak instrumenata, što je postalo viralno za kratko vrijeme. Neke instrumente samo znam da koristim, na nekima se odlično snalazim, na nekima baš i ne. Danas imam manje vremena da sviram harmoniku nego što bih htio, i manje nego što je volim. Pamtim dan kada sam dobio harmoniku. Tata je u rukama držao ogromnu braon kutiju u kojoj je bila zapakovana harmonika. Bila je preteška, pa smo je naslonili na malu stolicu ispred mene. Sve što sam do tada svirao na trioli, počeo sam da sviram na novom instrumentu, a uskoro sam krenuo da radim i s Milenkom Trifkovićem, mojim prvim profesorom harmonike. Nju i sada čuvam u mom studiju Minacord, stoji pored mog stola.
Vaša najstarija kćerka Mina krenula je Vašim stopama. Šta ste joj kao otac koji ima tako uspješnu karijeru savjetovali?
– Mina je veoma inteligentna i talentovana. Ja sam tu kad god treba, pita me i savjetuje se sa mnom. Dijete mora da ima slobodu, da samo uči, diže se i pada, jer sve to smo svi prošli i to je jedini sigurni put. Ponosan sam jer ima ogroman talent, pedantna je u radu, vrlo vrijedna i odgovorna. S druge strane, kada je posmatram samo kao dijete, vaspitana je, topla, emotivna i zbog toga sam veoma ispunjen. Na kraju dana računa nam se samo to da li smo djecu izveli na pravi put. Ja sam s Minom jako zadovoljan.
Jedan ste od rijetkih balkanskih muškaraca koji se ne libi svojoj supruzi javno iskazati ljubav. Koliko Vam je Jovana inspiracija kada pišete svoje predivne pjesme?
– Velika, presudna i neprestana.
U braku ste pet godina. Mnogi bi rekli da je to jedan skladan i harmoničan brak, bez skandala i trzavica. Kako Vam uspijeva održati brak skladnim, a Jovanu sretnom ženom?
– Vrlo jednostavno. Mi u centar nismo stavili sebe već nas, a i zbog toga što je ljubav jedina stvar koja nema alternative.
Nedavno ste postali otac blizanki, Srne i Ane. Kako je Kosta reagirao na dolazak sestara, s obzirom na to da je još mali?
– Sjajno! On je predivan i pametan dječak, koji se jako radovao svojim sestricama. Pažljiv je, ali i sam traži pažnju, jer je još mali.
Ko je djevojčicama birao imena?
– Ani i Srni smo zajedno birali imena. Bio je to jedan brz i lak dogovor.
Jeste li strog ili popustljiv otac? Kome je Kosta privrženiji, mami ili tati?
– Oboma, zaista. Vezan je za nas, veoma je poslušan tako da nema potrebe za strogoćom.
Kosta sada ima tri godine. Pokazuje li on interes za muziku?
– Veoma. I izuzetno je muzikalan. Veoma često sam sjedne da svira klavir, a vidim da uživa i kada dođe kod mene u studio.
Budući da sada imate veliku porodicu, kako uspijevate balansirati između privatnog i poslovnog života? Jeste li oduvijek željeli veliku porodicu?
– Kako da ne, sanjao sam da imam mnogo djece i zato sada živim te svoje snove. To je blago, najveća vrijednost života. Zato mi ništa nije teško, ustajem i liježem kao najsretniji čovjek na svijetu. A kada ste tako ispunjeni, balans dođe sam po sebi, prosto radite stvari po osjećaju i ne griješite.
Iako na prvi pogled djelujete ozbiljno i strogo, čula sam da ste veoma duhoviti i da umijete da zabavite društvo. Međutim, ko je to ko najbrže može da Vam izmami osmijeh?
– Djeca, supruga i divni, veoma duhoviti prijatelji koje imamo u našim životima.
Nedavno ste izdali pjesmu „Milimetar”. Šta još od Vas, kad je o poslu riječ, možemo očekivati u narednom periodu?
– Nove pjesme, nove projekte, nove koncerte i nove uspomene koje ćemo zajedno izgraditi. Milimetar po milimetar.
Foto: Story.rs