Njemački mediji nazivaju je „Gospođa Zlatna Evropa”. Doris Pack, predsjednica žena u Evropskoj narodnoj partiji, velikoj političkoj grupaciji koja okuplja konzervativne političke snage na Kontinentu, nekadašnja članica Evropskog parlamenta i veliki prijatelj BiH, jedna je od najzanimljivijih političarki današnjice. Iako u poznim godinama života, Pack pršti od energije kao dvadesetogodišnjakinja i nema namjeru odustati od bavljenja politikom i borbe za opće dobro. Energiju je, kaže, naslijedila od oca. Ova vrlo aktivna članica vladajuće Kršćanskodemokratske unije (CDU) kancelarke Angele Merkel, čest je gost Sarajeva. S njom smo razgovarali nakon obilježavanja 28. godišnjice pada Berlinskog zida.
Rođeni ste prije 75 godina, tokom Drugog svjetskog rata. Odrastali u godinama nakon tog strašnog perioda. Kakvo djetinjstvo ste imali?
– Imala sam tri godine kada se rat završio. Za mene to nije bilo tako teško vrijeme koliko je bilo teško vrijeme za moje roditelje. Pokušavali su prehraniti porodicu, međutim, ja nemam loša iskustva. Nakon rata, naš grad su zauzele savezničke snage, a vojnici su bili smješteni u školi, gdje je moj otac kao učitelj imao službeni stan. Englezi, Francuzi, svi su bili tako prijatni, vojnici su mi davali čokolade. Ipak, taj smo stan morali napustiti i preselili smo se kod bake i djeda. Moja sestra, koja je jedanaest godina starija, ne želi govoriti o tome. To je bilo teško vrijeme, ljudi su bili gladni. Ja sam tada, ipak, bila djevojčica koju su svi voljeli.
Vi dolazite iz regije Saarbrücken, područja između Njemačke i Francuske.
– Tokom rata bili smo vrlo važan cilj i snažno su nas bombardirali. U očima susjeda bili smo bogata regija, imali smo ugalj, mnogo tvornica i čeličane, bili smo baza za vođenje rata. Mi smo bili ti koji su kovali oružje. Naročito su se Francuzi „zanimali” za nas, zato su nas i gađali. Mnogo ljudi iz našeg područja je evakuirano u druge krajeve Njemačke. Nakon rata, bili smo jedno posebno područje pod patronatom UN-a, nešto kao danas Kosovo. Organiziran je i referendum s pitanjem da li želimo ponovno postati dio Njemačke. Većina ljudi je odlučila da se ujedinimo s Njemačkom.
Kada ste putovali u svojoj mladosti, kako su ljudi reagirali kada bi saznali da ste Njemica?
– Francuzi i Nijemci su u prošlosti bili veliki neprijatelji. Ipak, nakon rata Evropa se ujedinila, no starih podjela je još bilo u glavama nekih ljudi. Oni iz Njemačke su nas zvali „Prljava svinja”. Na svu sreću, to se nije često dešavalo. Vrlo rano sam počela raditi kao „au pair” u Francuskoj. U tamošnjim porodicama sam uvijek bila „čudna zvjerka”. Bilo je neobično vidjeti jednu Njemicu daleko od Njemačke, ljudi su šaputali čudeći se „Pa ona je Njemica…”. U kućama u kojima sama boravila uvijek su me zvali „Njemica”. Bilo je nekih pomalo čudnih situacija, ali nikada nisam osjetila neprijateljstvo.
Mladalačke godine ste proveli tokom takozvanih „ludih šezdesetih”. Po čemu naročito pamtite ovaj period?
– Bila sam u jednom internatu, tu se baš i nije moglo slobodno ponašati. Ipak, nakon mature upisala sam fakultet i zaljubila se u jednog mladog Francuza. Željala sam se udati za njega. On je želio da se preselimo kod njega u Francusku, no već sam se ozbiljno počela baviti politikom u Njemačkoj i tu njegovu želju nisam mogla ispuniti. Tako smo shvatili da naša ljubav nije toliko snažna. Između ljubavi prema tom čovjeku i ljubavi prema politici, mojoj partiji CDU, izabrala sam ono što zaista volim. Izabrala sam politiku.
Kada ste donijeli konačnu odluku da postajete političar?
– Taj referendum o sudbini Saarske oblasti imao je snažan odjek u mojoj porodici. Naročito je moj otac mnogo i često govorio o tome jer su s druge strane granice bili moji brat i sestra. Prvi politički govor sam održala u gimnaziji. Zvao se „Pet godina nezavisnosti”. Inače dolazim iz političke familije, moj otac je bio gradski vijećnik. U podrumu mog ujaka, inače svećenika, formirana je CDU partija u Saarskoj oblasti. To je učinjeno tajno, jer Francuzi nisu dopuštali da se CDU osnuje kod nas. Rasla sam u toj nekoj klimi, uz oca koji je bio direktor škole, koji se brinuo o ljudima, o našem gradu, tako sam ja to shvatala. Iako sam bavljenje politikom u početku shvatala kao hobi, ta želja me nije napuštala. To je nešto što sam naslijedila. Uvijek sam željela nešto napraviti, uvijek nešto poboljšati u mojoj zajednici.
Prije pedeset godina nije bilo mnogo žena u politici.
– U svojoj lokalnoj političkoj organizaciji bila sam jedina žena u to vrijeme. To se naravno tokom godina popravilo. Bila sam među prvim ženama koje su se kandidirale za gradsko vijeće, zatim i za vijeće naše pokrajine, a zatim sam sa 31 godinu života ušla u Bundestag. Bila sam jedina žena na izbornoj listi i također najmlađa. Kasnije sam ušla i u Evropski parlamant. Kada krenete u nešto, morate ići do kraja. Je li tako?
Šta su danas otvorena pitanja za žene u Njemačkoj?
– Mi mislimo da imamo odličan obrazovni sistem i mogućnost da jedna žena napravi veliki karijeru. Ipak, trebamo više žena u upravljačkim strukturama. Žene često nisu tako uporne kada je riječ o prodoru u karijeri. Muškarci su drugačiji, idu do cilja koji su sebi postavili. Žene, također, trebaju podršku od žena. Moja partija provodi takozvani program „mentorki”. Žene koje su na važnijim funkcijama brinu se o ženama koje su na nižim pozicijama, pomažu im da se pripreme za izazove koji ih čekaju. U Njemačkoj se mnogo govori o vezi između posla i porodice. Imamo žene koje rade sve što i muškarci, uveli smo „roditeljski odmor”, fleksibilno radno vrijeme, tako da bi i muškarci i žene mogli ponekad ostati kući i brinuti se o djeci.
Omogućili smo za svaku ženu da svoj posao lakše povezuje s porodicom. Takve mogućnosti nisu samo za žene, nego i za muškarce. Mnogi muškarci sada vide da porodice mogu ići zajedno. Na dobrom smo putu, mada, uvijek ima „tvrdih glava”, ali diskusija je uvijek otvorena. Mnogo se govori o uznemiravanju žena u američkoj filmskoj industriji. Žene se moraju braniti i moraju tražiti pomoć od drugih žena.
Osamdesetih godina svoju ste djecu vodili u Berlin i pokazivali im čuveni Zid. Šta ste im govorili da se nalazi s druge strane zida?
– Rekla bih im da je tamo, također, Njemačka i da su je zaposjeli zločesti ljudi. Mi smo u Saarbrückenu živjeli na granici s Francuskom i blizu granice s Luksemburgom. Ovo je bilo drugačije, bila je to granica usred Njemačke. Vodila sam djecu tamo da pokažem kako je to loše i kako je ta granica lažna, te kako je lijepo živjeti u Evropskoj uniji i biti bez granica.
Tih osamdesetih godina bilo je vrlo napeto, bilo je mnogo demonstracija, kriznih situacija, a često je spominjan i nuklearni rat, do kojeg nikada, srećom, nije došlo. Danas ponovo zvecka oružje i govori se o nuklearnom ratu. U kakvom svijetu i kakvoj Evropi će živjeti Vaši unuci?
– Teško da našim unucima možemo predvidjeti budućnost, možda im samo dati neki loš savjet. Mi živimo u jednom svijetu koji se jako mijenja, moramo osigurati da u budućnosti imamo mir i blagostanje za svakoga. Mnogo je ratova u svijetu i mnogo je vođa kojima se ne može vjerovati. Moramo se boriti za budućnost naše djece, i to je veoma teško, jer danas nema jasnih struktura. Mnogo toga se urušava, čak i u EU ima zemalja koje se ponašaju drugačije od onoga kako bi se morale ponašati. Za našu djecu moramo pronaći jedan novi put, što nije lako u ovom tehnokratskom svijetu koji se tako brzo razvija. Ponekad imam osjećaj da ljudi misle da je budućnost nešto što se podrazumijeva. Nije to baš tako. Morate znate gdje stojite. Zašto ste tu, a ne tamo? To morate ugraditi u vaše životne planove. Mi kao političari imamo veliku odgovornost i mnogo političara tako se ne ponaša.
Šta bi ljudi u BiH mogli naučiti iz iskustva Vaše regije i iskustva Francuza i Nijemaca?
– Francuzi i Nijemci su zaista bilo teški neprijatelji, no to se promijenilo i politika je tu imala dobru ulogu. Na drugoj strani, imate BiH koja je vještački podijeljena, a neki bi da između tih dijelova podignu prave zidove i da različiti ljudi ne mogu komunicirati međusobno. Tako ne može, samo jedinstvena država može u EU. Svijet je inače tako velik i tako lijep. Ipak, mi smo u Evropi uvijek imali ljude koji su tu dolazili. Pogledate Trumpa, pa on je potomak njemačkog iseljenika. Imate mnogo političara koji su protiv ljudi koji dolaze. Zašto? Zato što oni ne mogu provoditi svoje igrarije i sitne intrese. Političari se tako ne trebaju ponašati, oni su tu da budu „polis”, da rade za dobrobit zajednice. Političari trebaju znati da mladi koji odlaze odavde ne idu u Rusiju, nego u Njemačku, Švicarska ili Holandiju.
Zašto Bosanci tako snažno vole Njemačku?
– To je tako oduvijek, još od doba Jugoslavije, kada je mnogo ovdašnjih ljudi otišlo u Njemačku na rad. Mnogi su tamo i ostali. Zbog čega ljude s ovih prostora baš privlači Njemačka, to ne znam. Možda zbog jake ekonomije i zbog toga što tamo vlada red.
Bosanci i Hercegovci imaju veliki respekt prema kancelarki Angeli Merkel. Odmilja je nazivaju „Tetkom”.
– Ja je, također, veoma poštujem. Angela Merkel je jedna vrlo pametna žena, žena koja ne misli na to šta je njoj važno. Ona mnogo radi i to s velikim uspjehom. Ona ne radi za sebe, radi za ljude. Mnoge političke figure tako se ne ponašaju i mogli bi se na nju ugledati.
Poput Angele Merkel, Vi imate jako mnogo energije. Odakle je crpite?
– Tu energiju sam naslijedila od oca. Moj otac je bio takav, a i moj brat je takav i pored toga što ima 86 godina, moja sestra je takva. Taj moj angažman je imao i neke, ne tako dobre momente. Godine 1992., ja sam izgubila kćerku. Sa mojom sudbinom nije sve uvijek bilo tako sjajno.
Možete li govoriti o ovoj temi?
– Moja kćerka je umrla u januaru 1992., istovremeno se u BiH i Hrvatskoj dešavalo mnogo toga lošeg i strašnog, tako da je moja sudbina bila samo jedna od beskonačno mnogo okrutnih sudbina. Moj posao, koji sam tada radila malo mi je pomogao da sebe ne shvatam previše važnom. Između ostalo, pomaganje mnogim silovanim ženama, ratnim udovicama i siročadi malo pomoglo mi je i u spoznavanju svoje sopstvene boli.
Da li ste ikada sebi rekli: Sada je dosta, umorila sam se?
– Ma kakvi. Nema govora. Kada u jednom danu nemam dva ili tri izlaganja, meni dan nije potpun. Moja energija me čini mlađom.