Prije skoro pedeset godina, jedna je djevojka iz duboke i siromašne irske provincije odlučila da će njen život biti drugačiji. Da neće ostati na selu i kod kuće odgajati djecu. Yvonne Galligan znala je da u životu može mnogo bolje. Uprkos osudama konzervativne okoline, završila je srednju školu, što je bilo nešto novo i nesvakidašnje u zaostaloj Irskoj u to vrijeme. Također je upisala i završila fakultet, zaposlila se kao učiteljica, kasnije doktorirala i postala intelektualac. Danas je Yvonne profesorica na Queen’s univerzitetu u Belfastu, te jedan od najvećih boraca za ženska prava u Evropi. Čak i današnoj Irskoj, zemlji koja je članica EU, žene vode bitku za pravo na pobačaj. Ne tako davno, prije samo dvadesetak godina, u toj istoj Irskoj, žene su uz veliku borbu dobile pravo na razvod. O iskustvima u borbi za ženska i ljudska prava u Irskoj i paralelama s našom zemljom, profesorica Galligan nedavno je govorila studentima u Sarajevu. Dio svoje jedinstvene životne priče ispričala je i za “Azru”.
– To je jedna vrlo duga priča. Put nije bio pravolinijski. Kada sam bila mlada, odrasla sam na selu, u provinciji, u jednom siromašnom kraju Irske u to vrijeme. Jedini način da imate bilo kakvu budućnost bilo je da se educirate. Moji roditelji su bili veoma posvećeni toj ideji i pružili su mi priliku da se jako dobro obrazujem. Kasnije sam završila fakultet i postala učiteljica. Predavala sam u osnovnim školama veoma dugo, skoro dvadeset godina i za to vrijeme sam se dodatno educirala na univerzitetu i dobijala diplome. Kada sam doktorirala u području političkih nauka, tada sam prešla među akademske radnike, gdje sam i sada.
Vi ste i savjetnica u Britanskoj vladi. Na kojim oblastima?
– Član sam Vladine komisije, istraživala sam različite političke izazove i radila sam s političkim partijama, posmatrajući koliko su među njima zastupljene žene. Radila sam s Vijećem Evrope, razvijajući reprezentativnost žena. Godine 2003., kreirali smo „preporuku” koju je Vijeće Evrope prihvatilo, i to je jedan od najvažnijih instrumenata za poboljšanje jednakosti žena u zemljama koje su članice Vijeća Evrope.
Dolazite iz Irske, zemlje koja je do prije nekoliko decenija bila veoma siromašna zemlja, s mnogo izazova. Kako je ženama bilo živjeti u tako konzervativnoj zemlji?
– To je bilo frustrirajuće za žene. Ako ste željele raditi izvan vašeg doma, društvo to nije prihvatalo. Možda to ne bi smetalo vašoj porodici, no vaša sredina bi rekla: „Nešto nije uredu s tom ženom…”. Samo zato jer ona želi raditi i ne želi ostati kući. Takva razmišljanja bila su veoma, veoma jaka u to vrijeme kada sam odrastala. Moja majka je vrlo, vrlo inteligentna žena, ali njoj nije bilo dopušteno da se zaposli, čak i kada je imala sve mogućnosti za takvo nešto.
Također, ranije nije bilo moguće ni razvesti se.
– Da, baš tako. Godinama su se porodice razilazile tako što bi muž otišao živjeti u drugu zemlju, običnu u Englesku ili ponekad u SAD, obično se nikada više ne vrativši. Ove žene koji bi ostajale same sa svojim porodicama, nikada ne bi dobile bilo kakav novac od svojih muškaraca ili bi dobile nešto vrlo malo. Nije postojao pravni način koji bi očeve obavezivao na brigu o svojim porodicama, da ih podržavaju na bilo koji način. Razvod nije postojao. I žene koje su se našle u toj situaciji, s muževima koji su ih ostavili, društvo je tretiralo kao građane drugog reda. Nije bilo nikakve socijalne brige za njih. Tako je bilo sve do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su neke žene postale aktivne u feminističkom pokretu te postale dio Vlade, početkom osamdesetih. Tada se situacija počela mijenjati. Tek sredinom devedestih godina, priznato je pravo na razvod. I to nije bilo tako davno.
Kako je izgledala borba žena u Irskoj za njihova prava?
– Bilo je mnogo načina na koji su se one borile. Prvo što su irske žene uradile, bilo je to da su se educirale. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Irskoj je uvedeno besplatno srednjoškolsko obrazovanje, i žene su to iskoristile. Sedamdesetih godina postalo je jasno da se prava žena moraju jasno označiti, tako je nastao ženski pokret, koji je uglavnom bio urbani fenomen, ali je bio veoma prisutan u medijima, te se mnogo medijske pažnje ovom posvećivalo. Kako je ovo pitanje raslo u medijima, tako je i javnost sve više obraćala pažnju. Stavovi su se polako počeli mijenjati. Mnogo žene nisu željele da njihove kćerke žive njihovim životom. Bio je to snažan korak za promjene. Ekonomija se počela otvarati i to je, također, pomoglo. Ali, crkva je i dalje bila vrlo, vrlo snažna i imala utjecaj na to kako ljudi misle o feminizmu i kako misle o društvu.
Koji su danas najveći izazovi s kojima se žene u borbi za svoja prava susreću?
– Ima još mnogo toga da se uradi. Postoji jedno „vruće” pitanje i ono traje još od devedestih godina, a to je pitanja prava na abortus. To je pitanje o kojem se u ovom trenutku u Irskoj vodi mnogo rasprava. Raspoloženje javnosti, bar onako kako ja to vidim, na putu je da bude prihvaćeno, da u određenim, tragičnim okolnostima, žena ima pravo na abortus. Problem je uvijek bio postavljan na tipično irski način, tako što Britanci rješavaju naše probleme. Svake godine, hiljade irskih žena, svih doba putuju u Britaniju, vrše abortuse tamo, bilo na privatnim klinikama, ili u javnim zdravstevnim ustanovama, i onda se vraćaju natrag.
Mogu li žene abortirati u Irskoj?
Ne, ne mogu. To je nelegalno. Ne samo u Republici Irskoj, nego i u Sjevernoj Irskoj, koja je dio Velike Britanije. Čak i kada je Velika Britanija, 1969., donijala Zakon po kojem dopušta abortus, to nije zaživjelo u Sjevernoj Irskoj, gdje su to lokalni političari odbili kao praksu.
Zašto i danas, u godini 2017., u 21. stoljeći imamo tako snažne pokrete koji se bore protiv prava žena, kao što je pravo na pobačaj?
– To je vrlo dobro pitanje. I ja mislim je tu riječ o činjenici koja pokazuje kako je muškarcima neugodno kada ne mogu kontrolirati žene i ženska tijela. Kada mogu kontrolirati njihova tijela, muškarci misle da mogu kontrolirati živote žena. Mislim da se ta cijela priča o nacionalizmu i dubokom socijalnom konzervativizmu vodi „kroz” ženska tijela, jer je to način na koji se nad ženama može dominirati. Zato mislim da još imamo snažne konzervativne pokrete i u našem društvu i širom svijeta. To su vrlo patrijarhalni pokreti koji osjećaju prijetnju od samopouzdanih, dobro obrazovanih, osnaženih žena.
Istraživali ste i pravili paralele između položaja žena u BiH i Irskoj. Do kakvih ste zaključaka došli?
– Mislim da je to vrlo zanimljivo s političke strane, da su BiH i Irska na različitim nivoima ekonomske razvijenosti, a da imaju isti nivo zastupljenosti žena u politici. Obje zemlje imaju posebna „tijela” za zastupljenost žena. Mi u Irskoj imami kvotu, onoliku kolika postoji i u BiH i koja još ne donosi ništa kada je o jednakosti riječ. U obje zemlje žene su zastupljene sa 23 procenta u parlamentima.
Šta je glavna barijera što žene nisu više zastupljene u javnoj sferi?
– Mislim da političke partije mogu uraditi mnogo, mnogo više, posebno u javnom životu. Političke partije to ovako kažu: „Mi želimo više žena u politici, no ne možemo ih naći ili njih to ne zanima”. Smatram da je to samo izgovor za ono što politčke partije stvarno misle, a to je: „Mi zaista ne želimo uraditi ništa više u vezi s tim”. Tu je problem. I u drugim područjima gdje ima više žena, u medijima ili visokom obrazovanju, postoji pristrasnost u priznavanju i vrednovanju posla koji rade žene. One su jednako sposobne kao i muškarci i u vodećim organizacijama, kada se žene penju na rukovodeće funkcije, tu su „klubovi” muškaraca koji ih sprječavaju u tome.
Ž5 = Neka istraživanja kažu da čak i u najvažnijim tijelima EU, u predstavničkim tijelima i komisijama, nema mnogo žena. Tipičan političar u EU je stariji muškarac, bijelac.
– Tako je, to je istina. Kada se biraju članovi Evropske komisije, nakon Evropskih izbora, tokom posljednja tri mandata, predsjednik Komisije je rekao članicama da, ako nominiraju ženu, da će ta žena prije biti izabrana za člana komisije, nego da neće. To je urađeno da bi se ohrabrile zemlje-članice kako bi bi nominirale žene za članove Komisije. To je donekle pomoglo. Devet od 28 članova Evropske komisije su žene, ali trebalo je mnogo ohrabrenja za takvo nešto.
U mnogim slučajava, žene ne glasaju za žene. Zašto je to tako?
– To ovisi, od zemlje do zemlje. To je izgleda slučaj u BiH, gde žene ne žele glasati za žene. Studije koje sam uradila u Irskoj, ne pokazuju to, dakle, žene glasaju za žene, ali one zaista glasaju i za muškarce. I muškarci glasaju za žene, ali ipak nedovoljno ljudi glasa za žene. Mislim da je BiH mjesto gdje se mora učiniti nešto s „vidljivošću” žena. Glasači ne znaju ko su ove žene, oni ne znaju šta su one postigle, ne znaju za šta se ne zalažu, šta su njihovi stavovi i u čemu su jako dobre. Mnogo je posla da se podigne vidljivost kandidatkinja, tako da ih glasači znaju. Mislim da i mediji imaju ulogu u tome, predstavljajući te žene glasačima, imajući kao sagovornike žene koje će govoriti o aktuelnim dnevnim temama. To je problem i u mojoj zemlji, gdje u političkim programima dominaraju muškarci i muški glasovi. Ženski glas rijetko se može čuti. To je veliki korak za našu zemlju, kako bi bilo više žena ispred kamera i mikrofona, na različite načine.
Vaša poruke ženama u Bosni?
– Imajte samopouzdanje, budite hrabre i odvažne i vjerujte u sebe.
Irkinja danas neće ući u lift s političarem za kojeg se sumnja da je uznemirao druge žene
Irska nekad i sada, ima li napretka?
– Sada je mnogo drugačije. Mogućnosti koje mlade žene u Irskoj imaju su mnogo veće nego što su imale žene moje generacije. Imaju mnogo više samopouzdanja, znaju da za njih postoji mjesto na ovom svijetu, ne samo u Irskoj. Osjećaju da su povezane sa svijetom i to u potpunosti. One su sada mnogo spremnije suprotstaviti se ponašanju koje bismo prihvatili u vrijeme kada sam ja bila mlada. Mi smo vjerovale da ne postoji način da se borimo. One ne žele ući u lift s političarem za kojeg se sumnja da je uznemiravao druge žene. Pitaju se: “Zbog čega sam ja plaćena manje nego moj kolega, iako imamo istu diplomu?”. One postavljaju pitanja, bore se i ja ih podržavam.
I BBC vrši diskriminaciju starijih žena na televiziji
U Britaniji je posebno aktuelno pitanje ageizma u medijima, čak i na BBC-u. Novinarke i voditeljice koje dođu u svoje pedesete godine jednostavno „nestanu”.
– Sve je to velika greška, sve te predrasude o starijim ženama. Dakle, OK je biti stariji muškarac koji prezentira vijesti na TV-u, jer to daje povjerenje, ali iz nekog razloga, TV kuće pa i BBC, vjeruju da starije žene ne odišu tim povjerenjem. To nije niša drugo nego čista diskriminacija protiv starijih žena. To je jedno vrlo kontroverzno pitanje.