Željko Vasić jedan je od onih pjevača koji je karijeru izgradio bez ijedne mrlje i skandala. Cijeli svoj život Željko je volio samo jednu ženu, suprugu Ivanu, psihologinju s kojom ima dvoje djece, kćerku Lenku i sina Andreja. Ivana je njegova najveća podrška, glas razuma, svijest i kočnica, a porodica, kako kaže, njegova sigurna kuća. Ovaj skromni pjevač priznaje da je ispunjen i sretan samo zato što se bavi muzikom. Nakon što se 2000. godine prvi put pojavio s pjesmom „Žena kao ti”, nastavio je da niže hit za hitom. I to pišući sam svoje pjesme, a ovog mjeseca objavio je i novi singl „No pasaran”.
– Često volim reći kako mene pjesma snađe i da mi se desi. Zapravo je to i istina. Ovog ljeta boravio sam kod prijatelja u Crnoj Gori, u Pržnu. Sjedili smo kod njega na terasi, pijuckali vino, gledali u more. Tada mi je prijatelj Dragan rekao da ima pjesmu za mene i da se zove “No pasaran”. To mi je odmah bio zanimljiv naslov s obzirom na to da predstavlja stav i odlučnost (španski rat) . Rekao mi je i to da je taj tekst napisao prije 20 godina i da mu se čini da je dobar. Kada sam stigao u Beograd, krenuo sam da modifikujem tekst i pravim priču, razmišljajući o tekstu desila se i muzika, jer je klavir moj najbolji prijatelj u tim trenucima, i nikada me nije izdao.
Vašu karijeru obilježile su neke od najljepših balada u Regionu. Međutim, malo je poznato da ste, zapravo, Vi autor naslova: „Zauvijek”, „Najmanje”, „Lozinka za raj” i mnoge druge. Gdje crpite inspiraciju za pisanje ovako predivnih pjesama?
– Svaki put se i sam iznenadim kada me neko oslovi kantautorom. Iskreno, iz nužde sam to i postao i uradio neke od svojih najljepših pjesama. Inspiracija je svuda oko mene. Pjesme “Željo moja jedina”, “Voli me i ne voli” kao i pjesme koje ste nabrojali, jednostavno su se desile. Mislim da svi u sebi nosimo neku vrstu patnje, ja je se rješavam tako što stvorim pjesmu. To vam je neka vrsta emotivnog pražnjenja.
Ko Vam je bio najveća podrška dok ste gradili karijeru?
– Moja porodica, koja mi je ujedno i najvažnija karika u životu. To je moja oaza, moja sigurna kuća. Ništa od svega ovoga ne bi bilo da nisam imao podršku, prvo roditelja, a kasnije i svoje primarne porodice.
Prošle godine otvoreno ste govorili o tome da ste se godinama borili sa anksioznošću. Koliko je bitno o ovoj temi govoriti javno?
– Ne znam koliko su me razumjeli ljudi, ali, anksioznost je dokaz da je čovjek misleći (smijeh). Kada čovjek počne da razmišlja i podvlači crtu, svi ti simptomi su normalna stvar. Ne znam da li znate da ogroman broj ljudi ima problem s depresijom. To jeste zabrinjavajuće, a od odgovornih ljudi, javih ličnosti, medija i slično se i očekuje da o tome govore i da podstiču ljude da taj problem na vrijeme uvide.
Kako ste se uspjeli izboriti s anksiznošću?
– Vrijeme učini svoje.Čovjek nauči da živi s tim i da to prebrodi. Možda je moja sreća što sam se s tim susreo kao veoma mlad, s nekih 15 godina, pa je to sve odavno iza mene. Borimo se. Za sada ja vodim rezultatom 1:0.
Čovjek ste koji je svoju karijeru izgradio bez skandala. Voljeni ste od Vardara pa do Triglava. Kako Vam je to uspjelo?
– Vjerujem u to da ljudi prepoznaju folirante kad-tad. Od početka moje karijere bilo mi je lakše da budem iskren i otvoren prema medijima, nego da pokušavam da nešto krijem. Kada se tako od početka postavite, onda ubrzo postajete dosadni za tabloide. Osim toga, vrlo sam jednostavan čovjek. Ne tražim mnogo od života i svog poziva, ispunjen sam i sretan samo zato što se bavim muzikom onako kako želim i zbog toga što se moj rad mnogima dopada. To je velika blagodat.
Šta Vas u slobodno vrijeme naročito ispunjava?
– Nažalost, nemam mnogo slobodnog vremena, ali ono što je sigurno jeste da sve svoje slobodno vrijeme posvećujem porodici. Kada mi to vrijeme i obaveze dozvoljavaju, idem na fitness, plivanje i veoma često na shiatsu tretman. To me baš relaksira i jako mi prija.
Kako balansirate između privatnog i poslovnog života?
– Trudim se da im nadomjestim vrijeme provedeno izvan kuće, zbog toga jako često putujemo zajedno. Naprimjer, prošle godine smo pet ili šest puta bili u Italiji. Klinci vole da putuju i upoznaju druge kulture i jezik. Zbog tih putovanja i Lenka i Andreja uče po nekoliko stranih jezika. Mislim da će im to svakako valjati u životu.
Šta je tajna Vašeg uspješnog braka? Šta supruga kaže, jeste li dobar suprug?
– Nažalost, ne mogu vam reći da li sam dobar suprug, to biste, ipak, trebali da pitate moju suprugu, ali mislim da se dobra veza između supružnika ili prijatelja zasniva na uzajamnom poštovanju i toleranciji. Naravno, ljubav se podrazumijeva. Mislim da danas ljudi traže previše jedni od drugih i nisu spremni na kompromise. Svi smo mi ljudi s mnoštvo mana. Idealan čovjek ne postoji. Ako nekog iskreno voliš, onda ćeš zavoljeti i njegove mane.
Koliko su Andrej i Lenka naslijedili umjetničkog dara od Vas? Planiraju li se oni baviti nekom umjetnošću?
– Andreja ide u muzičku školu i svira gitaru. Ne očekujem od njega previše, zato što je njegova pažnja ipak malo više usmjerena na kompjutere. Ide i u školu programiranja i to je njegova opsesija, a ne muzika, dok Lenka ide u školu glume i mislim da joj dobro ide i da je talentovana. Glupira se i glumata po kući po cijeli dan. (smijeh).
Kažu kako su očevi više vezani za kćerke. Ima li istine u tome?
– Dovoljno je da kažem da svoju kćerku budim na sljedeći način: “Ustaj, mala moja princezo! Sve su princeze već odavno ustale, samo najljepša još spava”.
Jeste li strog roditelj?
– Više bih to nazvao autoritetom, nego strogoćom, to klinci ne osjećaju na taj način, zato što sam izgradio prijateljski odnos s njima. Znaju gdje im je granica, a to je jako važno.
U kakve biste ljude željeli da odrastu Vaša djeca?
– U onakve kakve ih i učimo da budu. Časni i pošteni. Da budu čisti i pred sobom i pred Bogom, te da, prije svega, budu ljudi.
Kada Vas ponovno možemo očekivati u Sarajevu?
– Ponovo? Nisam imao ozbiljan koncert u Sarajevu, iako znam da je tamo dobra “raja” koja voli kvalitetnu muziku. U Sarajevu sam imao nekoliko nastupa. Želio bih da se “ozbiljnije družimo” ubuduće i da se malo bolje upoznamo.
