Malo koji geografski pojam je dobio tako zloslutan prizvuk kao što je to Balkan. Divlji, neshvatljiv, ratoboran… Ovakva stereotipizacija starog je datuma. Protiv nje se bore oni sa znanjem i snagom vizije kakvu ima i Mia Medaković-Topalović, koja kroz fotografije predstavlja intelektualca, Balkanca u 21. vijeku. Svako vrijeme ima svoje junake, najtačnija je izreka o njima. Mijini junaci, koje je publika imala priliku upoznati kroz njenu prvu samostalnu izložbu fotografija “Varvarogenius – lica intelektualaca Balkana(ca)”, jesu ljudi koji svoju regiju pokreće u kulturološkom, sociološkom, duhovnom smislu, koji bi, kako kaže autorka, smješteni u bilo koji dio svijeta postigli isti uspjeh i bili priznati kao i na tlu s kojeg su potekli. U šarolikoj galeriji ličnosti koje je tokom devet mjeseci, koliko je putovala po Balkanu, fotografirala u njihovim radnim prostorima, jesu ljekari, umjetnici, arhitekte, pisci, novinari… Pojedini od njih ostvarili su lokalni značaj, a neki uživali i planetarnu slavu.
Ova rođena Subotičanka, pravnica i urednica regionalnog online časopisa „RYL” (Refresh Your Life), kroz 23 portreta savremenog čovjeka, pokazuje drugačiju, ljepšu i zdraviju sliku Balkana.
Nakon Beograda, izložbu fotografija “Varvarogenius – lica intelektualaca Balkana(ca)” prošle sedmice je imala priliku pogledati i bh. publika. Zašto ste izabrali postaviti je u Sarajevo Sity Centru (SCC), a ne, naprimjer, u nekoj galeriji?
– Mislim da je lako napraviti izložbu u svom domu, a mnogo teže je to uraditi vani. Nemate infrastrukturu, ljude, sve ono što imate u svom okruženju. Veoma sam ponosna na sebe, na snagu, entuzijazam i energiju s kojom iznosim cijelu priču. Imam veliku podršku od junaka s kojima sam radila. Željela sam da ova izložba bude za vrijeme Jazz festivala u Sarajevu i pošlo mi je za rukom. Zašto SCC, a zašto ne galerija ili muzej? Smatram da umjetnost treba približiti i običnom čovjeku, posjetitelju koji će možda neki detalj vidjeti i koji će ga inspirirati.
Fotografije koje je publika imala priliku vidjeti su ciklus u ogledalu, gdje se moji junaci suočavaju s istinom, sobom, s prošlošću. Moja glavna inspiracija je novi čovjek na Balkanu, muškarac, intelektualac, Balkanac, nova snaga koja inspirira Balkan, koja na osnovu svog znanja, kulturoloških i socioloških vrijednosti vuče Region u nekom svom pravcu. Važno mi je da su to intelekt, um i zaista jedna nova skrivena, i ne toliko vidljiva snaga. Izabrala sam 23 intelektualca s Balkana koji su izrazito obrazovani, koji su završili fakultete, koji govore nekoliko jezika i važno mi je bilo da jednog takvog muškarca možemo izdvojiti i staviti ga na prostor Rima, New Yorka, da i tamo bude uspješan koliko je i ovdje. Mislim da se na Balkanu danas mnogo priča o ženama, što je sasvim uredu, ali ne vidimo tog čovjeka koji nije političar, a koji pokreće Region – kaže Mia na početku razgovora za “Azru”.
Šta predstavlja pojam „Varvarogenius”? Šta ste htjeli time iskazati?
– Sam pojam dolazi od babarogenija, termin Ljubomira Micića, pjesnika, književnog kritičara, glumca i jednog od osnivača avangardnog pokreta zenitizam i osnivača časopisa „Zenit”. On govori o novom čovjeku na Balkanu, rekao je da će se pojaviti novi čovjek koji će ozdraviti Evropu, a ja sam, ne znajući za Ljubomira, imala ideju da taj novi intelektualac treba da ozdravi Balkan. To se povezalo i nisam mogla naći bolji termin. Pristup ovom projektu je bio multidisciplinaran, psihološki, geografski, tradicionalni i kulturni.
Vaš projekt je dokaz da na ovim prostorima žive izvanredni, vrijedni, obrazovani ljudi. Njih nema u medijima, u kojima, nažalost, prostor zauzimaju oni koji ne mogu biti primjer nikome, niti znanjem, a niti zvanjem. Kako to objašnjavate?
– Ja želim istaći lijepo. I u lošim stvarima i u lošim pričama možemo izvući najljepši mogući detalj. Pitanje je samo šta želimo vidjeti. Ukoliko želimo vidjeti nešto ružno, to ružno ćemo i vidjeti, a ukoliko želimo izdvojiti i istaći lijepo, to ćemo staviti u prvi plan. Ja to želim staviti u prvi plan. Želim da Balkanca izdvojim iz tog termina neobrazovanog, ratnika, želim da Balkanac dobije novu vrijednost i kada kažemo Balkanac, da nam to bude izjednačeno s Evropejcem. Želim da ta dva termina budu izjednačena.
Među 23 junaka su i četverica iz naše zemlje; poduzetnik i pisac Nihad Softić, reditelj Haris Pašović, psiholog, galerist, umjetnički izdavač iz Jajca Lazar Vujić i osnivač Jazz Festa u Sarajevu Edin Zubčević. Šta Vas je u našoj zemlji posebno dojmilo?
– Slabo poznajem Balkan. Jedno vrijeme sam živjela u Evropi, više nego u sopstvenom domu, a smatram da mi je dom na Balkanu. Željela sam da istražim i upoznam šta to mi sve imamo ovdje. U Sarajevo sam se zaljubila još 2006. godine, kada sam prvi put bila na Sarajevo Film Festivalu. Grad i ljudi su mi kulturološki i po temperamentu jako bliski. Volim mješavinu kultura, jer ja dolazim iz Subotice i naučila sam da živim u balansu Srba, Hrvata i Mađara i ovdje mi se ta mješavina jako sviđa. Kada odem u Evropu, ne tražim te jednonacionalne sredine već internacionalne. Sarajevo vribrira na jedan poseban način, na topao način i volim da sam tu i odlučila sam zbog toga da ovaj projekt za svoj rođendan počnem upravo u Sarajevu.
Rođeni ste u Subotici, Pravni fakultet ste završili u Novom Sadu i Firenci. Bavite se pravom i radite kao glavna i odgovorna urednica online magazina „RYL”. No, sada ste se našli u novoj ulozi, fotografa. Je li Vam bilo zahtjevno?
– U fotografiji sam na jedan indirektan način od 1996. godine dok sam još radila na radiju i predstavljala u svojoj emisiji najčuvenije fotografe, a onda sam rad u magazinu i kao novinar i kao urednica, vječito je zahtijevao izbor fotografija. Tu sam odlučila uzeti sama fotoaparat i krenula sam na kurseve, ali najveći izazov mi je bio da sama sebi postavim projekt i realiziram ga na najbolji mogući način. Projekt je sam po sebi težak i izabrala sam to ogledalo, izabrala sam da taj muškarac bude u ogledalu, ali da budem i ja. Ja, kao svjedok, novinar, autor, kao žena, ali ta žena ne moram da budem ja, u meni može da se ogleda bilo koja druga žena. Igrali smo se u toj priči, u traženju kadrova… Nakon dvije godine bavljenja fotografijom, ovo je moj prvi projekt. Smatram da sam mnogo hrabra, da to što sam uradila iznesem na vidjelo i na sud javnosti. Bio on dobar ili ne, meni je važno da se to vidi, da krenemo u jednu lijepu, mušku priču intelektualca na Balkanu.
Imali ste priliku sarađivati s mnogo intelektualaca, no, možete li izdvojiti nekoga ko Vas je posebno dojmio?
– Svi intelektualci su sami sebe iskreirali kroz svoje obrazovanje i ciljeve. Moram priznati da je to najviše učinio i najviše je dosegao u toj samoj kreaciji Nihad Softić iz Sarajeva, osnivač škole „School and school”, koji radi s djecom i otkriva talente kod njih. On je doživio i neki svoj lični i profesionalni duboki pad, a iz tog pada se uspio dići i sam iskreirati i nastaviti da se razvija za svojim zacrtanim ciljem.
Devet mjeseci ste putovali ovom Regijom i fotografirali Vaše junake u njihovim radnim sredinama. Zapravo ste spajali različite karaktere.
– Oni jesu različiti karakteri, ali su, manje-više, svi isti. Mislim da u svakom od njih žive ta 23 karaktera. Našla sam slične ljude. Slučajno su dolazili na moj put, a nisam ih tražila. Poznavala sam samo nekoliko njih, sve ostale sam našla po preporuci. Mislim da sam kroz 23 lika sačinila jednog.
Kakvi su Vam prostori Jugoslavije danas, s obzirom na to da ste imali priliku proći ih kroz ovaj projekt?
– Predivni. Od tog Skoplja, Ljubljane, Sarajeva, Zagreba, Beograda, Novog Sada, Novih Banovca, Rovinja, ja koja sam opčinjena različitim kulturama, dijalektima, jezicima, predjelima, arhitekturom, uzimam samo tu lijepu energiju. To je bila jedna zaista lijepa razmjena. Balkan je jedna divna priča. Kažu da prošlost traje samo nekoliko sekundi, a da je sve sadašnjost. Mi možemo iskreirati ono što želimo, pa hajde da se potrudimo da izvučemo najbolje iz nas i ponudimo najbolje. Balkan vidim kroz veoma lijepo ogledalo. Ima lijepu refleksiju.
Vaš online magazin je prvenstveno ženski, jer su žene, rekli ste, spremije za promjene.
– Žene su mnogo spremnije od muškaraca na te promjene. Mnogo više rade na sebi, trude se da idu ukorak s vremenom, da napuštaju te matrice koje su jake i da zaista svoje znanje usmjere u trenutku u kojem žive. Mnogo rade i sa psihološke i društvene strane na sebi. Društveno su odgovorne, žele da tim primjerom prikažu ljepotu društva u kojem živimo. Upravo ti muškarci, koje sam ja izabrala, rade na toj svojoj samosvjesnosti, promjeni i zaista su ljudi iz svijeta, kao da nisu potekli s Balkana, a jesu Balkanci.
Imate desetogodišnjeg sina, podijelite s našim čitateljima najljepšu stranu majčine svakodnevice?
– Svakodnevica majke je lijepa. Odgajam ga da bude čovjek svijeta, da shvati koliko su obrazovanje i putovanje važni, koliko nas kretanje i susreti s drugim ljudima obogaćuju. Svakodnevica može biti i lijepa i manje lijepa, trudim se da kroz život i igru živimo našu svakodnevnu priču, kroz mnogo humora, učenja i međusobnog razumijevanja.
Foto: Mario Klein