“Ars Aevi” je projekt nastao kao izraz otpora najznačajnijih svjetskih umjetnika opsadi Sarajeva i danas predstavlja najvrjedniju kolekciju savremene umjetnosti u Regionu i jednu od najznačajnijih u cijeloj Evropi. Upravni odbor Firentinskog bijenala prošlog mjeseca odlučio je prestižnu nagradu Lorenzo il Magnifico dodijeliti Enveru Hadžiomerspahiću, direktoru „Ars Aevija” u Sarajevu, kao inicijatoru izvanrednog projekta za mir i angažiranje zajednice. Ovime je bijenale iskazalo i podršku nominaciji „Ars Aevija” za Nobelovu nagradu za mir. Hadžiomerspahić, umjetnik i čovjek koji godinama predano radi na njegovom funkcioniranju i unapređenju, za “Azru” govori o odluci, želji i volji da se usred rata u BiH bavi umjetnošću, ali i spomenutom priznanju koje ga je ponovo odvelo u Rim, odakle je i govorio za naš magazin.
– Kroz četvrt vijeka, projekt „Ars Aevi” se razvijao kao izraz internacionalne kolektivne volje. Doživljavam ga kao zagrljaj pozitivnih energija i potpuno sam uvjeren da svakom ljudskom biću treba pozitivna energija, da je on traži i da je voli. Projekt „Ars Aevi” je sa svojim vizionarskim konceptom ponudio mnogim ličnostima Sarajeva, BiH, Italije, Evrope, ali i svijeta, da u ovom projektu nađu dio ljepote života – kaže Hadžiomerspahić.
Čime se kao osnivač „Ars Aevija” najviše ponosite?
– Posebno činjenicom što sam građanin Sarajeva, da cijeli život živim u Sarajevu, i što na svakom susretu u svijetu s ponosom mogu reći da je Sarajevo grad susreta svjetova, u koji je sa Zapada došao svijet katoličanstva, s Istoka svijet pravoslavlja, a s Juga svijet islama, u kojem stoljećima živi Jevrejska zajednica, i koji je primjer kako na ovoj planeti ljudi različitog porijekla i različitih duhovnih naslijeđa, genetskih i familijarnih, mogu da žive zajedno i da se vole.
Prošle godine najavili ste nominaciju „Ars Aevija” za Nobelovu nagradu. Kako je nastala ta ideja?
– Sve se događa gotovo magično. Venecija je 2013. godine izrazila želju da svečano i dostojanstveno obilježi 20 godina od prve svjetske promocije „Ars Aevija”, koja je ostvarena u prvim danima Venecijanskog bijenala, 1993. godine. Oni su za tu priliku dali jedan veoma reprezentativan prostor, koji se zove Arsenale di Venezia, da napravimo reprezentativnu izložbu i da pokažemo ostvarenja i razvojne vizije projekta „Ars Aevi”. Na kraju tog šestomjesečnog događaja organizirali smo forum najznačajnijih ličnosti koji su s „Ars Aevijem” sarađivali u proteklom periodu, one su u završnoj riječi tog foruma vrlo jasno iskazali svoje opredjeljenje i uvjerenje da projekt „Ars Aevi” zaslužuje nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Od tog trenutka počeo sam da razmišljam u kojoj mjeri bi takav prijedlog mogao da proizvede pozitivne efekte za projekt i naš grad. Naišao sam na divnu saradnju čelnih ljudi grada Sarajeva, općina Sarajeva i načelnika općina, gradonačelnika i predsjedavajućih općinskih vijeća koji su donijeli odluku da zvanično kandidiraju „Ars Aevi” za Nobelovu nagradu za mir. To je jako hrabra i mudra odluka. Sve su to čuli naši prijatelji u Italiji. Donijeli su odluku da se priključe zvaničnim predlagačima kandidature i jedan od najvažnijih koraka na tom putu je pristupanje Firentinskom bijenalu.
Italijanski arhitekt Renzo Piano je dizajnirao posebnu zgradu za ovaj muzej, ali je izgradnja odgađana više puta. Zbog čega? Ima li nade da će u budućnosti „Ars Aevi” dobiti svoju zgradu?
– Uvjeren sam da ulazimo trijenalnu završnu fazu, tj. završni period od tri godine u kojem će u 2018. godini biti postavljen kamen temeljac muzeju „Ars Aevi”, a baš te godine obilježava se sto godina od završetka Prvog svjetskog rata. U 2019. godini će se ostvariti izgradnja muzeja po projektu slavnog arhitekte Renza Piana, koji ćemo inaugurirati svečano, zvanično i vrlo snažno u 2020. godini, a paralelno kroz ovaj period vodit ćemo proces kandidature projekta za Nobelovu nagradu. Iskreno vjerujem da će Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade za mir biti čast da je u 2020. godini usmjere prema Sarajevu i „Ars Aeviju”.
Bili ste organizator kulturnih događaja u gradskom Domu mladih, direktor ceremonija otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Čula sam jednu anegdotu u vezi s tim događajem, da ste cijelu noć uoči otvaranja Zimskih olimpijskih igara svirali frulu. Zbog čega?
– Bio sam u stanju takve napetosti da mi san nije mogao doći, a nisam ga ni želio. U tom prekrasnom uzbuđenju i iščekivanju momenta početka ceremonije želio sam da ostanem na balkonu moga stana, gledam u nebo i čekam hoće li snijeg prestati padati. To je veoma interesantan moment u historiji Olimpijskih igara, 8. februara 1984. godine treba da počne otvaranje, sve je pripremljeno samo nije bilo snijega, onda 7. februara u noći snijeg počinje da pada u ogromnim količinama da je došao do metar, metar i po visine, tako da sam bio u panici da nećemo uspjeti da organiziramo ceremoniju otvaranja na stadionu Koševo. Međutim, u toku noći formirale su se radne brigade, građani Sarajeva i omladina išli su da čiste snijeg na stadionu da se ceremonija može održati kako treba. Ujutru je osvanulo sunce i sve je prošlo na najbolji mogući način.
Pojavili ste se i u spotu grupe „Sikter”. Kako je došlo do ove saradnje i kakve su bile reakcije publike, budući da na našim prostorima baš i nije svojstveno da osobe Vaše generacije plešu?
– Frontmen grupe „Sikter”, Enes Zlatar Bure i ja poznajemo se godinama i on je znao da se ja bavim sportom, a između ostalog i da vrtim hulahop. Onda su oni odlučili da naprave spot u kojem će članovi grupe „Sikter” vrtjeti hulahop, a tome sam ih ja trebao naučiti. Kada su počele vježbe i kada su vidjeli kako to radim, kako dubim na glavi i pravim druge tjelesne egzibicije, rekli su mi da odustaju od toga, i da ja trebam odglumiti taj lik. Bio mi je to najveći i najljepši izazov u životu, jer sam, s jedne strane, želio pokazati ono što radim i volim, a s druge, bilo je opasno da direktor projekta „Ars Aevi” vrti hulahop u helankama, međutim, dobio sam izvanredne reakcije. Zanimljivo je da vi meni danas postavljate to pitanje, a ja sam jučer poslao poruku članovima grupe „Sikter” u kojima sam im napisao da je najljepši poklon koji sam dobio u životu njihov spot „My music”. Pošto se pojavljujem u plesnim prostorima, a imam 71. godinu, kada uđem u prostor Sloge, mladi ljudi se začude, a onda se sjete, pa to je onaj iz grupe „Sikter” i onda me prihvate kao da sam njihova generacija. Vrlo se lijepo osjećam u njihovom društvu.
Budući da ste djed, koliko ima istine u tezi da se unučad više vole od vlastite djece?
– Ne bih mogao reći da se više vole, ali to je totalno drugačiji odnos. Kada ste roditelj, imate odnos apsolutne odgovornosti i u tom smislu bio sam i strožiji i zabrinutiji prema mom sinu Anuru i na neki način opterećen kako će se neka situacija razvijati. Imam dva unuka i oni sa mnom i kod mene mogu da rade šta hoće. Ono što sam sa zabrinutošću posmatrao kod mog sina, meni je to igra i zadovoljstvo kad iste stvari promatram kod unuka.
Kakav ste djed?
– Mislim da sam dobar djed. Djed za komunikaciju s prirodom. Nisam kompetentan za ove internetske ljepote, ali za prirodu jesam. Subotom i nedjeljom nas trojica mahnemo Anuru i Ulviji i idemo u prirodu na planinu, Vrelo bosne, Pionirsku dolinu, prema Kozijoj ćupriji, a to je za njih velika radost.
„Ars Aevi” je nakon Zimske olimpijade bez sumnje najveći projekt od javnog interesa u glavnom gradu BiH. Šta bi Vam u poslu još bio izazov da ostavite iza sebe?
– Najljepši odgovor bi bio ništa. Ako uspijemo, namjerno neću govoriti u prvom licu jer nije tačno da sam sve ja sam ostvario, da nije bilo umjetničkih direktora muzeja Evrope, koji su birali umjetnike, da nije bilo umjetnika koji su donirali djela, da nije bilo gradonačelnika i dogradonačelnika Sarajeva i predsjedavajućih vijeća Federacije i Države, koji su podržavali ovaj projekat, od njega ništa ne bi bilo. Zaustavili bismo se prije dvadeset godina. Magična riječ Sarajeva je pokrenula internacionalnu javnost partnera i oni su s oduševljenjem prihvatili svoje uloge i s nestrpljenjem čekaju da izgradnja muzeja počne. Gospodin Abdulah Skaka, Ivica Šarić, Milan Tirvić s predsjedavajućim Igorom Gavrićem, zamjenicama Edini Gabeli i Miri Jurić, donijeli su odluku da osnuju ustanovu muzej „Ars Aevi”, a to je preduslov da se ozbiljno, zvanično i konkretno uključe Evropska unija, UNESCO i Italija. Za sada smo na dobrom putu, a ako se naš kolektivni san ostvari, ja mogu da se povučem iz projekta „Ars Aevi”.
Biciklom na more i u 71. godini
Čula sam da su dva Vaša omiljena hobija biciklizam i ples. Otkud ljubav prema njima?
– Moj djed, koji je rođen u Banjoj Luci, imao je dva životna toka. Bio je sakupljač muslimanskih pripovjedaka i pjesama, a paralelno s tim je imao radnju u kojoj su se bicikli iznajmljivali, pravili i prodavali. Nakon njega moj otac nije imao vremena da se bavi biciklizmom, jer je bio profesor matematike, ali je tu ljubav prenio na mene. U 18. godini prvi put sam krenuo s biciklom na more i stigao u jednom danu u luku Ploče. Od tada svake godine radim to isto. Kako godine prolaze, povećava se broj dana. U mojoj 71. godini ovog ljeta vozio sam se četiri dana. Prvog dana do Konjica, drugog do Mostara, trećeg do Metkovića, a četvrtog do Jadranskog mora. To je porodična tradicija i nešto što mnogo volim. Ta jedna vožnja od Sarajeva do Jadrana mene regenerira duhovno da sam u stanju da se svim nevoljama suprotstavim u toku naredne godine. U svemu tome pomaže i ples, za koji sam zahvalan mojoj tetki koja je beskrajno voljela ples, a tu ljubav prenijela i na mene. Ples je najljepši način regeneracije duha, jer uz gibanje tijela tu je i muzika, ritam i okruženje dragim ljudima koji ovaj ritual jednako vole.
