Irfanu Ribiću, studentu četvrte godine Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, u junu 2015. godine dijagnosticirana je multipla skleroza. Od tog trenutka pa narednih šest mjeseci Irfan je u svom liječenju koristio sve što su mu doktori preporučili, no, prognoze za budući život nisu bile sjajne. Naime, novi napad i to što su mu ljekari prognozirali da će završiti u kolicima bili su za ovog mladog studenta dovoljna motivacija da poduzme sve u borbi za ozdravljenje. Sasvim slučajno je putem TV emisije saznao za ulje kanabisa, te ga samoinicijativno uključio u svoje liječenje. Nakon samo tri mjeseca korištenja ove terapije Irfanovo zdravlje je bilo znatno poboljšano, a danas sebe vidi kao sasvim normalnog i funkcionalnog čovjeka koji uspješno obavlja sve svoje aktivnosti, među kojima je i priprema za istrčavanje prve maratonske trke. Oporavak je za njega bio dovoljan razlog da se prije dvije godine počne javno boriti za legalizaciju kanabisa u našoj zemlji i njegovu upotrebu u procesu liječenja.
– Volim reći da se moja borba iz bolnice premjestila u ove neke zakonske okvire – kaže Irfan na početku našeg razgovora.
Vaša borba za legaliziaciju kanabisa u zdravstvene svrhe počela je prije dvije godine. Kako se ova priča razvija?
– U kontaktu sam s Ekspertnom radnom grupom pri Vijeću ministara i oni kažu da sve ide po ubrzanom postupku i da je ovo za njih ogroman korak. Ali je tužno da su oni podnijeli zahtjev za legalizaciju prije dvije godine i da taj zahtjev i danas stoji. Da budem iskren, ne mogu sa sigurnošću reći šta je i gdje je to, ali mi oboljeli nismo dobili ništa. U protekle dvije godine je umrlo mnoštvo ljudi, a mnogo ih je i oboljelo od raka, multipla skleroze i slično. Tako da imam osjećaj da oboljeli nisu dobili mnogo i da se, zapravo, na tom planu nije uradilo mnogo. Kod nas je takvo stanje i takva struktura vlasti da, kada se nešto završi za dvije godine, to je za njih po ubrzanom postupku, a posljedice unutar te dvije godine nikoga ne zanimaju. Očigledno nekome nije u interesu da se priča o legalizaciji zaokruži.
Prošle sedmice ste s potpredsjednikom FBiH Milanom Dunovićem, razgovarali o ovom problemu. O čemu je na sastanku konkretno bilo riječ?
– U domenu gospodina Dunovića nije da rješava ovakva pitanja, jer nema nadležnost za njih, a ni moć u svojim rukama, kako bi pokrenuo stvari. Ali je mene ohrabrilo što se takav čovjek zainteresirao za legalizaciju kanabisa. To nije mala stvar zato što, kada se o ovome počne pričati u nekim političkim krugovima i kada se cijela priča krene razvijati među tom strukturom ljudi, onda, imam osjećaj da bi se i mogle desiti neke promjene i napredak. On je spreman, koliko to bude mogao, pomoći kako bi se ova priča realizirala.
Kada pogledate s ove vremenske distance, šta mislite u čemu ste pronašli snagu, prije svega za liječenje svoje bolesti, a zatim i za borbu u vezi s legalizacijom kanabisa?
– Kada sam se razbolio, imao sam 20 godina, a ako s toliko godina postaviš prepreku i kažeš da ćeš završiti u kolicima, ti si u startu sam sebi podmetnuo nogu. Ali zašto tako razmišljati? Meni često kažu da su karcinom i multipla ono najgore, ali zašto ne razmišljati da je to ono najbolje? Sve je to ludo, ali neka je, ja želim tako da razmišljam. Mislim da su sve bolesti na svijetu izlječive i da je sve moguće samo ako ste dovoljno željni, uporni i ako se borite. Bez obzira što je to, možda, nemoguće i nedostižno sigurno ne bih napravio ovakav rezultat da sam razmišljao drugačije.
Ljekari su Vam prognozirali da ćete u ovom periodu, vjerovatno, biti u kolicima, no, Vi se trenutno spremate za učešće na prvom maratonu. Zbog čega ste izabrali baš trčanje?
– Trčanje je krenulo iz zezancije. Došao sam kući jedno veče sasvim rasterećen od obaveza i odlučio da izađem i malo trčim. Taj prvi put sam istrčao možda dva-tri kilometra, što je za mene bilo ogromno, a osjećao sam se fantastično. Poslije toga sam napravio sedmični plan trčanja u odnosu na moje obaveze na Akademiji i to mi je u tom trenutku bila usputna aktivnost. Kasnije sam se na nagovor prijatelja prijavio na jednu uličnu trku u Sarajevu. Upoznao sam neke nove ljudi i u razgovoru s njima saznao da trče polumaratone i maratone, što je za mene bilo fascinantno. Svi su mi govorili da imam fizičku predispoziciju i potencijal, te je malo po malo krenulo moje istraživanje o tome kako se sprema za polumaraton. U Tuzli sam istrčao svoj prvi polumaraton na kojem sam trčao bolje od nekih ljudi koji se po deset godina bave atletikom, što me podstaklo da se unazad dva mjeseca počnem ozbiljnije baviti tim. Ljudi mi kažu da stvarno imam veliki potencijal da napravim dobre rezultate, što znači da bih naredne godine mogao ispuniti normu za Reprezentaciju BiH. Kasno sam ušao u sezonu, ali sam napravio odličnu uvertiru za narednu godinu, tako da imam osjećaj da će moji pravi rezultati tek doći.
U čemu Vam je trčanje najviše pomoglo?
– Sve trke, polumaratoni i atletski treninzi pomogli su mi da izgradim sebe kao ličnost. Istrčati polumaraton je cijela nauka. Jer, to nije samo snaga u nogama, nego je potrebna moć, energija i snaga u glavi kako bi se sve to realiziralo na pravi način. Meni je to mnogo pomoglo u smislu koncentracije, fokusa i usmjerenja. Ako nešto prihvatim da radim, ne postoji ništa drugo. To ne znači da me ne zanima i da sam zaboravio neke bitne stvari u životu, ali sam razvio nevjerovatan fokus na ono što trenutno radim. Tako sada pristupam pripremi za svako igranje na sceni i izlazak pred publiku. Jer, dok god mi razmišljamo o hiljadu drugih stvari, uvijek ostane nešto nedovršeno, a to znači da se ne bavimo materijalom na pravi način.
Vaši rezultati na trkama pokazuju da se prognoza doktora nije ispunila, no, u kojem stadiju je Vaša bolest sada?
– Ako mene pitate, ja nemam bolest, ali to, nažalost, niko neće da prizna i kaže. Zašto? Zato što bi to bilo medicinski nemoguće i nevjerovatno. Nažalost, nijedan doktor se nije zainteresirao za moje stanje u smislu da želi da vidi šta se to sa mnom dešava, jer ja sada mogu da trčim jako dugo, fizički sam aktivan i obavljam sve svoje obaveze, a prije toga nisam mogao. S tim u vezi meni više taj papir, odnosno potvrda od doktora da sam zdrav nije bitna. Prvobitno sam se i javno nudio da vide šta se to s mojim organizmom desilo nakon korištenja ulja kanabisa. Ali ako njih ne zanima, zašto da se ja trudim i namećem nekom doktoru da pogleda moje nalaze. Fantastično se osjećam i nemam nikakvih problema i simptoma koji se najčešće pojavljuju u ovom prelaznom periodu. Tako da sam sam sebi najbolji doktor i pokazatelj u kakvom sam stanju.
Koristite li i dalje ulje kanabisa?
– S obzirom na to da nemam ljekara koji me može posavjetovati na pravi način, trenutno sam u fazi da održavam svoje stanje. Moje liječenje će trajati dok sam živ, a briga o zdravstvenom stanju, organizmu i tijelu mora biti prisutna 24 sata tokom cijelog života. Onog trenutka kada zaboravite na to počinju se dešavati problemi, čak i kod zdravog organizma. Tako da ja radim ono što sam radio na samom početku, istražujem i čitam kako o svojoj bolesti tako i o utjecaju kanabisa, o tome šta trebam da radim i na koji način da se liječim. Ja ću kanabis koristiti dok sam živ, a floskula o ovisnosti je potpuno suluda i meni je toga na vrh glave i više se ne upuštam u rasprave tog tipa. Zapravo je sve u imanju mjere i u tome kako se izborite sa svim.
Postoji li strah od vraćanja prvobitnih simptoma?
– Uvijek ću morati paziti na sebe. Čak sad negdje osjećam i dozu odgovornosti zbog svega što radim. Irfan sad ne bi smio da bude bolestan, jer kada bi mi se to desilo, odmah bi rekli: „Eno ga, ne pomaže kanabis“. Strah uvijek postoji ali radim na sebi kako se simptomi ne bi vratili. Odnosno uvijek sve držim pod kontrolom i unosim dovoljne količine ulja kanabisa. Jer, prema riječima mojih doktora, ja sam do sada trebao biti u kolicima, a evo me, tu sam gdje sam. Trčim polumaratone i pripremam se za prvi maraton naredne godine. Uvijek će postojati strah i neka doza odgovornosti prema svim ljudima, ali ću se, prije svega, zbog sebe truditi da budem zdrav i da nemam nikakve probleme.
Često dobijate poruke od ljudi sa sličnim problemima. Šta je ono što Vas najčešće pitaju?
– Naš prvi razgovor se u suštini svodi na to da mi objasne u kakvom su stanju i šta ih muči, a na kraju se sve završi pitanjem gdje mogu nabaviti ulje kanabisa. Dakle, traže onaj kontakt gdje sam ja kupovao i nabavljao, što je, zapravo, u cijeloj ovoj priči jedino što mogu da im ponudim. Ja ne prodajem i ne distribuiram, što znači da nemam nikakvu dodirnu tačku s tim stvarima, ali im pomognem tako što im ispričam svoja iskustva o tome kako sam ja nabavio, kako sam putovao do Slovenije, s kim sam se sreo i koja je cijena. Proslijedim im kontakt i onda se oni snalaze kako sam se i ja snalazio. To je sve što ja mogu da uradim u cijeloj priči.
Koja je cijena ulja kanabisa?
– Problem je što se to nabavlja kod dilera, na crnom tržištu i zato mi pričamo o legalizaciji i zato se ja borim oko svega toga. Jer, dileri su u mogućnosti da diktiraju cijenu. Na crnom tržištu sam nalazio ulje po cijeni od 30 ili 40 eura do čak 120 eura po mililitru. Ja sam svoju osnovnu terapiju, za tri mjeseca, platio 4.000 eura. Poenta je što je to crno tržište i vi kad dođete dileru, on vam ne daje puno izbora, nema cjenkanja, nego je princip uzmi ili ostavi. Volim reći, svidjelo se to nekome ili ne, ali crno tržište je omogućila država. Jer, da država tome pristupa na pravi način, ona bi to legalizirala i učinila svim ljudima dostupnim.
Vi ste prva osoba koja je o legalizaciji kanabisa javno govorila. Šta Vam je osnovni motiv?
– Ja javnim progovaranjem o ovome ne ispunjavam svoje želje ili hirove, a nemam ni namjeru karijeru graditi na ovome. Iza svega ovoga krije se jedno vrlo jednostavno pitanje koje mene vodi u svemu. Zašto se meni ta biljka zabranjuje? Ona je bila dozvoljena prije 50, 60 i više godina, gdje su je naši djedovi i nane normalno koristili i svi su bili zdravi i normalni i niko nije halucinirao ni budalesao. Živjeli su normalnim životima i zašto je to sada nama zabranjeno? Evo dvije godine su iza mene i dovoljan sam dokaz i pokazatelj da nisam poludio i da nisam imao neke ispade u svom životu. Štaviše, uspio sam napraviti mnogo veće i značajnije rezultate uz pomoć kanabisa, nego bez njega. Samo bih volio da mi neko da odgovor na to osnovno pitanje. A kada mene pitaju kada će se legalizirati, kažem svoje mišljenje da je, nažalost, prevelik utjecaj farmacije i njihove politike.
Umori li Vas ta borba?
– Svjesno sam ušao u cijelu ovu priču sa samo jednim zadatkom i ciljem, a to je da se pomogne onima kojima je pomoć prijeko potrebna. Probudio sam se jednog jutra i rekao sebi: „Zašto se neko drugi ne bi mogao osjećati ovako kako se ja osjećam?“. Jer je to bilo nešto veličanstveno, kao moje ponovno rađanje. Umor će postojati u onolikoj mjeri u kojoj to moje tijelo prirodno, fizički ne može da podnese. Ali mi nikad neće postati zamorno u smislu da kažem da ne mogu više da se bavim ovim. Borit ću se do zadnje kapi svoje krvi. Ovo je jedna donkihotovska borba i konstantno nailazim na taj neki vjetar koji mi udara u prsa, a ne u leđa. Ali, ima i nekih golfskih struja, počevši od mojih roditelja, kolega s Akademije, profesora i najbližih prijatelja. U svemu ovome ima i pozitivnih i negativnih strana. Moja želja da pomognem drugima je jača od svega pa čak i od Zakona. Potrebna je velika hrabrost da izađete i javno progovorite o ovoj temi, ali i da se sve dublje upuštate u kanale koje trenutno provodim. Ali, opet se vraćam na pomoć onima kojima treba. Ljudski život je najvažniji i nema ništa važnije od žene koja boluje od karcinoma i koja samo želi da se izliječi. Nema ništa važnije od djeteta koje ima epilepsiju sa željom da ide u školu. Meni su to dovoljni postulati da se borim i da ne stanem na ovom putu. Tako će biti do trenutka dok se kanabis ne legalizuje i dok u rukama ne budemo imali ono što nam treba.
Foto: Mario Klein