U sarajevskom kinu Meeting point, krajem oktobra prikazan je film „Džajić”, priča poznatog novinara Sabahudina Topalbećirevića o čovjeku koji je u ovdašnjem fudbalu postigao sve što se moglo postići. Dragan Džajić (71) kao igrač „Crvene zvezde” zbog svog maestralnog stila igre, među navijačima je svojevremeno dobio gotovo božanski status. Kao predsjednik uprave “Zvezde”, ovaj je tim, 1991. godine, u Bariju doveo na fudbalski krov Evrope, postavši klupski prvak Kontinenta. Krajem iste godine, na utakmici u Tokiju “Crvena zvezda” će pod Džajićevom upravom osvojiti Interkontinentalni kup i tako postati klupski prvak svijeta. Publika i danas pamti Dragana Džajića i ima dobar razlog za to. Čovjek čije ime znaju i spominju mladići rođeni početkom novog milenija, najveća je sportska priča ovih prostora. Danas penzioner, Džajić živi povučeno u svojoj kući u Beogradu, u društvu supruge Branke i dviju lijepih kćerki. Džajić može biti ponosan na život koji je proživio.
I 40 godina nakon što ste „kopačke” okačili o klin, ljudi Vas žele vidjeti, pozdraviti i razgovarati s Vama. Prija li Vam to?
– Naravno da mi je drago zbog toga. Evo, sada sam upravo prošetao Baščaršijom. Ljudi su mi prilazili i pozdravljali me, a baš tako, svoju fudbalsku priču završio sam prije 40 godina. Znate šta, ja o sebi ne volim da pričam, ali vjerovatno sam ostavio neki trag. Zato se svi ti ljudi mene sjećaju. Neko je nekome nešto ispričao, neko je mene davno gledao i sada me je prepoznao. U ovakvim momentima čovjek ne može da se ne osjeća prijatno.
Često se povlači paralela fudbal nekada i fudbal sada. Ako gledamo stare fotografije igrača Zvezde, Partizana, Hajduka, Željezničara, Sarajeva iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, svi su on bili snažni, brzi, dobro uigrani… Da biste uopće tada igrali u jednom vrhunskom timu, šta ste to morali imati?
– Mi smo tada imali izvanrednu ligu u Jugoslaviji. Bilo je mnogo dobrih igrača i iz Bosne i iz Hrvatske, iz Makedonije. Rukovodstva su bila dobra i jaka. Možda nije bilo novca u toj mjeri kao što je to slučaj danas, ali da je bila ljubav i da je bilo entuzijazama, talenata, to nam apsolutno ne može niko oduzeti.
Je li tih šezdesetih godina u igri bio bilo kakav veliki novac u jugoslavenskom fudbalu?
– Ne. To je takvo vrijeme bilo. Ali svi ti igrači, iz svih republika i iz svih timova koje sad spominjemo, živjeli su pristojno. Bolje nego obični građani i ipak su nešto zarađivali. To je bilo dovoljno da kupite automobil, neki stan, da živite dobro taj jedan period. Nažalost, sve to kratko traje. Fudbalska karijera ne traje dugo i ako nakon nje ništa ne radite, možete doći u vrlo tešku situaciju. Niko u to vrijeme nije mogao da zaradi novca da kaže: „Baš me briga, mogu od ovoga da živim cijeli život.” Vjerujte da nije.
U Jugoslaviji je svojevremeno postojala uzrečica „Pun kao Džaja”. Da li se Dragan Džajić zaista obogatio igrajući loptu?
– Ma ne, ni slučajno, ali vas bije glas da je tako. Gdje god da dođem, čujem „Ima para kao Džajić” i slično. Volio bih da je to tako. Iskreno, ne žalim se. Nisam ni prebogat, nisam ni siromah. Imam jedan svoj način života i na ljudima je šta će pričati. Kažem, ne kukam ni na šta. To što sam igrao, mislim da sam pošteno zaradio i jednostavno, kroz ovaj život priuštio sam sebi mnogo toga što drugi ljudi nisu mogli sebi priuštiti. Nisam bio bahat ili ne znam šta. Porodičan sam čovjek. Zaradio sam toliko koliko sam zaradio, nije to ništa mnogo, ali imam dovoljno da živim sasvim korektno.
Šezdesetih godina, kada ste počinjali igračku karijeru, televizija je tek bila u začetku. Kako je tada bilo postojati kao „javna ličnost”?
– U filmu o mom životu vide se ti neki rani televizijski snimci, snimljeni u crno-bijeloj tehnici. Ipak, tada se pisalo o fudbalu, novine su nas pratile. U Beograd su dolazili novinari iz Sarajeva, Zagreba i drugih dijelova zemlje, pisali o nama i tako su nas ljudi pratili, ali televizije nije bilo, tek je 1964. fudbal počeo da se prikazuje. To je bio hendikep za neke igrače koji su htjeli da igraju u inostranstvu. Bio je propis da možete vani otići s 27 godina, ja sam otišao u 29. godini života. Prije toga sam igrao 12 sezona za „Crvenu zvezdu” i onda vas ljudi pamte, duže ste bili, duže ste igrali. Nije ni čudo što me ljudi prepoznaju danas na ulici.
Igračku karijeru počeli ste u svojoj petnaestoj godini života.
– Za prvi tim sam počeo igrati kada sam imao 17 godina. Igrao sam najprije godinu za podmladak. Niko me nije forsirao na bilo šta. Već iduće godine, kada sam imao 18 godina, igrao sam za reprezentaciju Jugoslavije.
Kako su roditelji reagirali kada ste im došli i rekli: „Ja sam potpisao za Zvezdu?”
– Kao i svi roditelji na svijetu: „Daj prvo školu, a fudbal ako stigneš”. Dolazio sam iz Uba, mjesta 60 kilometara udaljenog od Beograda, putovao sam na treninge i kao takav sam ušao u prvi tim. To je bila i moja proba, da vidim mogu li ili ne mogu. Čim sam ušao u prvi tim, odmah sam dobio i stan, počeo sam živjeti i drugi način života. Kod mene su se kasnije preselili i roditelji. Tako sam postao profesionalac u pravom smislu te riječi, zarađivao sam sâm i u potpunosti se posvetio fudbalu. Sportski profesionalizam je na ovim prostorima i nastao 1964. godine.
U to doba su Vam djevojke slale pisma. Kako Vam to izgleda s ove vremenske distance?
– Bio sam popularan tada, bez sumnje. Pisalo se o meni i zaista sam primao 100-120 pisama dnevno. Ne mogu reći da mi to nije prijalo. Na poneko pismo bih odgovorio, nekad bih poslao i svoju fotografiju, ako bi to moji obožavatelji tražili.
Kada je riječ o fudbalu, žene su tu neizostavne.
– One vole fudbalere, bez sumnje. Ima toga. Uz poznate javne ličnosti se uvijek to veže. Možda je to izraženije danas nego prije.
Kako ste se upoznali Vi i Vaša supruga Branka?
– Mi smo se znali već odavno, ali pred neki moj odlazak u inostranstvo smo se i zbližili. To je bila prava ljubav, ona traje dugo. U sretnom braku smo već 29 godina.
Da li je Branki bilo teško biti supruga Dragana Džajića?
– To pitajte nju. Mislim da nije.
Otac ste dviju vrlo lijepih kćerki. Kako ih je javnost u Srbiji percipirala kao kćerke Dragana Džajića?
– Već sam bio završio karijeru kada su one shvatile šta sam radio. Kada sam ih vodio u školu, kada su me ljudi pozdravljali na ulici i kada su imale desetak godina, one su me pitale: „Tata, odakle ti znaš sve te ljude?”. Onda su pomalo počele da dolaze na stadion pa su onda ispred naše kuće dolazili fotografi. Tada su shvatile da sam igrao fudbal. Nisam ih nikada njih opterećivao pričama o tome. Naravno, kasnije kada su porasle, postale su svjesne toga ko je bio njihov tata. One su djevojke, nisu od toga da stalno dolaze na utakmicu, ali kada je nešto interesantno onda dođu. Navijaju za „Zvezdu”, to je logično.
Dolazi ta nesretna 2004. godina, Vas hapse. Jeste li tada pomislili: „Da li se ovo meni dešava”?
– Jesam. Bilo je grozno, ali trebalo je sve to izdržati, ali volim da je nekako iza mene svaka moja priča o toj temi. Sve je to bilo nečije maslo, a znam i čije. Korektan sam čovjek pa to ne spominjem, s obzirom na to da znam o kome i o kojoj grupi ljudi se radi i na kojim su pozicijama i funkcijama. Sve im se desilo što oni nikada u životu nisu očekivali. Meni se to desilo, izašao sam čist, no njima se neke stvari i dalje dešavaju. Bog je, ipak, bio pravičan prema meni, a prema njima, vidjet ćemo kako će se to završiti.
Dječaci koju su krajem osamdesetih igrali fudbal na igralištima i u parkovima sebi su davali imena tadašnjih „Zvezdinih” igrača. Ili ste bili Piksi, ili ste bili Savićević ili ste bili Darko Pančev. Šta je ostalo od te priče o generaciji koja je postala prvak Evrope i na kraju prvak svijeta?
– Momci iz te generacije su imali tu sreću da odu u inostranstvo i da idu igrati negdje drugdje. Dobro je da djeca imaju neke svoje idole, dobro je da žele da se vežu za nekoga i kažu „Ja želim da tako igram fudbal.” Danas sve utakmice možete da gledate na televiziji i da birate svoje ljubimce… Mediji su danas mnogo prisutniji kada je o fudbalu riječ.
Na početku filma ste rekli da je život prema Vama bio dobar.
– U mom životu nije sve bilo med i mlijeko, bilo je i lijepih i teških trenutaka, ali život je inače takav. Dešavale su mi se stvari koje nisam očekivao, ali kada dođu teška vremena, vi morate da izdržite i da se vratite u neku normalu. Imao sam mnogo teških trenutaka iz kojih sam morao da isplivam. Zbog toga sam posebno sretan.
U jako ste dobroj formi i pored činjenice da ste u 71. godini života. Kako održavate liniju?
– Cijeli život sam živio prilično uredno. Volim da jedem, ali uvijek vodim računa o tome. Volim da šetam, da idem na bazen i plivam. Nemam neki recept izuzev toga. Nikada se nisam opustio i nisam propuštao priliku da, naprimjer, prošetam. Nakon završetka fudbalske karijere, uvijek sam imao neku aktivnost, ili sam igrao tenis ili nešto slično. Nisam mogao dopustiti da dobijem kilažu koju poslije ne mogu da vraćam.
Volim Edina Džeku
Za Edina Džeku tvrdite da je on igrač koji može igrati u svakom timu na svijetu.
– Apsolutno. On je tip igrača centarfora, kakvi su igrali na ovim prostorima, opasan je i visok, dobro igra glavom, zna dobro da odigrava pred golom. Ja ga jako volim kao igrača. Slično igra kao što su nekada igrali Vojin Lazarević ili Duško Bajević. On ima jednu posebnu figuru, dobar je tehničar, daje golove i dokazuje se.