Popularni pjevač Vlado Kalember 1978. godine je osnovao “Srebrna krila”, nakon toga se uspješno okušao i kroz solo karijeru, da bi se, 2012., ponovo vratio kultnoj grupi s kojom je tada objavio posljednji album. Nakon četverogodišnje pauze, javnost je krajem prošle godine obradovala informacija da se “Srebrna krila” ponovo okupljaju. Više im nije u cilju, priča Vlado, snimiti album i čekati da ga objave, pa ove jeseni počinju snimati pjesmu po pjesmu. U razgovoru za naš magazin Kalember se, između ostalog, prisjetio i svojih početaka, te otkrio kako je Željko Bebek „kriv” za njegov životni put.
– Prije nekoliko dana bio sam na promociji Nenada Ninčevića. Dok smo sjedili za stolom, prišao nam je Željko Bebek, u šali mu kažem: “Sve si ti kriv, dok nije bilo ‘Dugmeta’ i tebe, sviranje u klubovima i velikim ljetnim terasama se činilo kao maksimalni domet u muzici. Onda ste vi krenuli na turneju po sportskim dvoranama i promijenili moj životni put”.
Do tada sam se u budućnosti vidio kao fagotist u Zagrebačkoj filharmoniji, a nakon vas sam otišao u „krivom” smjeru”. Iako je klasična muzika ostala moja velika ljubav, mladost, hormoni i neki hemijski procesi u glavi i tijelu su me okrenuli u drugom muzičkom pravcu. S grupom “Srebrna krila” u početku nije išlo sve glatko, jer je u to vrijeme bilo teško doći do ploče, izlaskom prve sve se promijenilo jer je postala veliki hit. Ne vjerujem baš da imamo svoju publiku, ali određenoj generaciji smo ostali u lijepom sjećanju, jer smo na neki način bili dio njihovog odrastanja – kaže Vlado za “Azru”.
Uzimajući u obzir Vaše bogato radno iskustvo, kako Vam današnja muzička scena izgleda u odnosu na nekadašnju?
– Kako je danas snimiti nešto u studiju postalo jako jednostavno, jer živimo u vremenu tehnološkog razvoja pa mnogi muzičari imaju u stanu mogućnost napraviti dobru snimku, logično je da je muzička scena svakodnevno zatrpana novim pjesmama. No, nemam uopće loše mišljene o toj takozvanoj novoj sceni. Ako se i potkrade po koja “lošija” pjesma, mislim da je više problem u brzini kojom se danas radi. Mi smo se duže pripremali za odlazak u studio, pa smo još u fazi vježbanja shvatili da neke pjesme baš i nisu nešto posebno. Na području bivše države je u 70-im i 80-im godinama bilo mnogo iznimno talentiranih autora koji su napisali mnoštvo sjajnih pjesama, pa su na neki način “potrošili ” sve riječi i note, tako da je današnjoj mladoj generaciji jako teško napisati nešto, a da to ne liči na nešto od prije.
Rijetki su parovi koji nakon razvoda ostaju u dobrim odnosima. Ani Rucner i Vama je to pošlo za rukom. Kako ste uspjeli sačuvati tako dobar odnos?
– Cijeli život sam pazio da me ne napusti razum, pa tako i kada smo se Ana i ja razvodili. Donijeli smo na svijet prekrasno ljudsko biće, koje nas treba i koje će nas još dugo trebati. Ako kod ljudi i postoje različiti pogledi na život, kada je o djetetu riječ, tu ne smije postojati niti djelić milimetra različitosti. Različitost u pogledima na život jednostavno riješite razvodom, ali se ne razilazite jer dijete nema nikakvu odgovornost u vašem neslaganju. Inače mislim da su i žena i muškarac u pravu kada dođe do razvoda. Problem je što različitosti uvijek postoje i ne treba biti talac ili žrtva koncepta zvanog brak. Nemam pravo mijenjati nikoga, niti to sebi želim. I da sam u prošlosti, kada sam upoznao Anu, tačno u minutu znao šta će se dogoditi, opet bih postupio isto.
Razlika u godinama kod bračnih ili ljubavnih parova postoji otkad je svijeta i vijeka, tako je bilo i s Vama i Anom. Kako objašnjavate činjenicu da se na takve odnose u našem društvu, misleći na zemlje Regiona, još gleda s izraženom dozom čuđenja?
– Odrastao sam u Zagrebu u jednoj velikoj zgradi u kojoj ima 90 stanova. Svi smo se dobro poznavali. Kada sam prvi put bio u Australiji, meni je bio šok da moj prijatelj koji tamo živi, zapravo uopće ne zna kako se zovu ljudi koji žive na nekoliko metara od njega. Mi smo mentalitet koji voli ući u svaki život, u svaku kuću, tanjir i krevet, a ja ne vidim ništa strašno u tome. Naučio sam živjeti s tim. Meni bi bilo mnogo gore da nikoga nije briga, da su svi indiferentni na to što radimo i kako i s kim živimo. Ako ostanem u kući nekoliko dana i ne izađem, komšija zove i pita da li je sve uredu. Mog prijatelja u Australiji, neka sa dogodi nešto, ne daj Bože loše, niko neće zvati.
Osim što Ana i Vi imate odličan prijateljski odnos, također i poslovno sarađujete. Snimili ste duet “Ljubio bih, nemam koga”, a osim toga producirate zvučne i videozapise koje ona radi. Radite li trenutno na nekom zajedničkom projektu?
– Ana i ja smo do danas napravili mnogo obrada klasične muzike. Producirao sam sva njena snimanja. Kako ne samo volim, nego i dobro poznajem klasiku, jer sam iz nje otišao u zabavnu muziku, obrađivao sam mnoga djela od kojih smo veliku većinu radili sa Zagrebačkom filharmonijom. Imam osjećaj da je njoj gotovo nezamislivo da to radi bez mene, jer sam se u tom smislu dosta izvještio i tačno znam kako to što radi treba zvučati. Do danas smo napravili mnogo muzičko-turističkih spotova od kojih su mnogi dobili i najveće svjetske nagrade. To što smo otpjevali pokoju pjesmu je, zapravo, bilo više za šalu nego za ozbiljno. Trenutno nemamo u perspektivi nikakav projekt, ali se svaki dan nešto može pojaviti.
S Anom imate sina Dariana. Koliko Vas je očinstvo promijenilo?
– Otkad nam se rodio sin, imam osjećaj kao da mi je neko promijenio softver. Odjednom mi je on i sve vezano uz njega postalo apsolutni prioritet. Imao sam lijep život i u njemu se nauživao mnogih blagodati koje život pruža. Ostvario sam i lijepu karijeru, a i posljednjih desetak godina se, zahvaljujući Ani, ozbiljno bavio ozbiljnom muzikom. Svirao sam gotovo po cijelom svijetu. Ostvario sam dječačke snove, pa šta bi me to danas moglo veseliti više od mog djeteta?
Kada vratite vrijeme unazad; dvadeset-trideset godina, koliko ste se mijenjali kao osoba?
– Mene zaista nikada nije interesiralo da se neka ulica zove po meni, niti mislim da sam napravio nešto značajno. Uvijek sam uživao u druženju s mojim dečkima iz grupe i baš uskoro ćemo imati koncert u Sofiji u Bugarskoj, pa se jako veselim što ćemo provesti dva dana u kombiju. I kada vidim nekada na televiziji neki naš stari spot, čini mi se kao da smo ga snimali nedavno, a onda shvatim da je to bilo prije više od trideset godina. Mislim da ćemo se baviti ovim poslom sve dok ne procijenimo da nas je stvarno ružno za vidjeti. Najvažnije je, zbog čega sam iznimno sretan, da se mi uz taj rad i dalje jako zabavljamo.
Kako provodite vrijeme sa sinom? Šta je ono u čemu otac i sin najviše uživaju?
– Druženje sa sinom me jako veseli i ono je skoro svakodnevno, pošto je Ana vrlo često na putu, jer svira po cijelom svijetu. Njega je opčinila, negdje u dobi između pete i šeste godine, elektronika, tako da stalno nešto spajamo, lemimo itd. Sada mu je 11 godina i ponekad ga vodim na neki koncert ako nije daleko od Zagreba. Nedavno smo imali koncert u Čakovcu pa je ponio kameru i snimao nas. Kada smo sišli s pozornice, pitam ga: “Sine, kako ti se svidjelo”, a on kaže: “Tata, ponosan sam na tebe”. Naravno da sam bio najsretniji čovjek na svijetu.
Kome je Darian sličniji, Vama ili Ani?
– Iako je pokupio od svakoga po nešto, da vam pokažem svoju fotografiju s 11 godina, mislili bi da je Darian.
Šta Vas od slobodnih aktivnosti opušta?
– Kako sam od dvadesete godine pa do nedavno mnogo nastupao, gotovo da nisam imao vremena za vježbanje gitare i klavira, pa me to jako veseli u posljednje vrijeme. Uz to s jednim prijateljem skoro svakog dana prepješačim oko 10 kilometara i to mi je super, jer sam napustio igranje nogometa, a i jahanje, čime sam se također mnogo bavio.
S obzirom na to da ste bili dio „Celebrity MasterChefa” vjerujem da ni privatno ne bježite od kuhanja. Koliko vremena provodite u kuhinji, šta volite pripremati?
– Dugo sam bio samac, što sam i sada, pa mi je kuhanje i spremanje stana svakodnevna rutina. Kako sam se na putovanjima uvijek hranio po restoranima, veliko zadovoljstvo mi je spremati hranu. Često se dogodi da mi prijatelji dođu na gledanje nekakve utakmice, a onda ja nešto spremim. U principu nikada ne spremam nešto što se dugo priprema, ali u pečenju svih vrsta mesa s raznim prilozima nisam loš.
Iako ste ušli u sedmu deceniju života, zaista dobro izgledate. Čemu pripisujete najveće zasluge za to?
– Komplimenti su uvijek dobro došli, ali, osim što dobro i dugo spavam, mislim da su za to što se dobro osjećam u svom tijelu najzaslužniji moji mama i tata.