Amar Bukvić (38) poznati je hrvatski glumac, koji se u posljednje vrijeme može pohvaliti brojnim uspjesima. Osim što je dio glumačke postave nekoliko najgledanijih regionalnih TV projekata kao što su: “Uspjeh” i “Na granici“, također je završio i snimanje filma „Djeca sa CNN-a“.
Riječ je o projektu koji je život počeo kao pozorišna drama 2005. godine, za koju je tekst pisao Amarov otac Amir, dok režiju potpisuje Amarova sestra Aida. Glavni likovi drame su Dora i Dino, djevojčica i dječak koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Za vrijeme razaranja Vukovara i Srebrenice, slike uplakane Dore iz vukovarske kolone i malenog, uplašenog Dine u grupi djece kojoj agresorski vojnici dijele bombone pred sam pad Srebrenice, vrtjele su se na vijestima CNN-a. Dvoje mladih, Dora i Dino, igrom sudbine sreću se u Zagrebu, deset godina nakon stravičnog događaja koji im se desio u djetinstvu. Iako potječu iz različitih kultura, s vremenom postaju prijatelji. Sada, skoro deset godina kasnije, višestruko nagrađivana predstava dobila je svoju filmsku verziju, čije snimanje je završeno prije dvadesetak dana. To je bio i povod našeg razgovora s Amarom koji nam je pojasnio zašto je njegovoj porodici i njemu bilo važno govoriti o ovoj bolnoj temi, te koliko je bitno da se mladi ljudi nauče kulturi sjećanja, da razlikuju dobro od lošeg i uvijek imaju na umu da se strahote iz ’90-ih više nikada i nikome ne bi smjele dešavati.
– „Djeca sa CNN-a“ je jedan od projekata koji smo htjeli raditi i koji sam ja želio raditi. Predstava je imala svoju praizvedbu 2008. godine. Tačno se sjećam kada je moj tata napisao tekst za ovu dramu. Bili smo svi u našem domu u Zagrebu kada su mediji objavili snimke kako Škorpioni ubijaju srebreničke dječake. Gledali smo ih svi zajedno. Bilo je to jako potresno. Kazao sam da mi moramo nešto napraviti i u jednom trenutku moj tata je ustao, otišao u sobu, sjeo za kompjuter i počeo pisati i napisao dramu „Djeca sa CNN-a“. Kada je izašla premijera, svi mediji i hrvatski i bosanski su prenijeli kako još niko dotad nije napisao nešto slično, priču o Srebrenici i Vukovaru. Niti predstava a ni sada film ne želi nikoga optužiti, niti nametnuti neke etikete, samo zapravo daje neku notu da se ovakve stvari više ne smiju ponavljati – kaže Amar na početku razgovora za naš magazin.
Amar Bukvić u predstavi „Kiklop“ koju režisira Saša Antočić / Foto: Vladimira Splinder
Ovo nije prvi zajednički projekt porodice Bukvić. Kakav život predviđate “Djeci sa CNN-a”, i kako je uopće bilo raditi s najbližim članovima porodice?
– Prije ovog projekta sestra i ja smo zajedno s ocem radili na još nekoliko predstava, tako da mi poslovno već dugo sarađujemo. Nakon predstave „Djeca sa CNN-a“ mnogi su nam govorili da trebamo napraviti filmski scenarij i snimiti film. Bilo je nekoliko verzija filmskog scenarija, koji smo nudili mnogima, među njima i Havc, koji je u Hrvatskoj zadužen za prikupljanje novca za filmove. Taj novac nismo dobili, možda zbog toga što je sestra bila debitant ili zbog nekih drugih razloga kako se novac raspoređuje, na kraju smo odlučili da film snimimo u svojoj produkciji. Tako da smo zajedno s Edibom i Lejlom Ahmetašević završili snimanje prije dvadeset dana. Presretan sam jer smo bez startnog budžeta, uz neke donacije, dugometražni film iznijeli za samo godinu i dva mjeseca. Ono što sada treba raditi jeste pronaći koproducente i vidjeti u kojem smjeru će izaći ova priča, a smatram da film može mnogo toga postići. U ovom projektu je i bh. kolega Muhamed Hadžović, koji glumi jednu od važnih uloga.
Živi ste dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla, no, je li otac Amir ikada priželjkivao da mu se sin bavi nekim drugim zanimanjem, koje nema veze s umjetnošću?
– Ukoliko biste njega pitali to, vjerujem da bi kazao da baš i nije priželjkivao a ni nadao se da ćemo se baviti istim poslom, baš kao što se i ja nadam da moj sin neće krenuti mojim stopama, a već sad vidim da je to teško. Moj sin Aman, koji uskoro puni četiri godine, mnogo vremena provodi u pozorištu, napravio je i prve filmske korake, u filmu “Djeca sa CNN-a” ima jednu ulogicu. Kada sam ja odlučio upisati Akademiju filmskih umjetnosti, otac nije reagirao na način da me odgovori od toga, naprotiv, bio mi je vjetar u leđa i pomogao mi je u tome. Pripremao me za prijemni ispit, i danas je moj suborac u stvaranju moje karijere. To što smo obojica iz iste branše meni je samo plus i to mi pomaže.
Je li Vam ikada palo na pamet da se bavite nečim drugim?
Gluma je veoma specifičan posao i vjerujem da, kao i većini mojih kolega, tako i meni se desilo da dignem ruke od svega i kažem neću više. Naročito ukoliko nemaš stalni angažman. Sada sam zaposlen za stalno, ali dugo sam bio samotnjak, gdje živiš iz mjeseca u mjesec i nikada nisi načisto. Uvijek se pitaš šta ćeš sljedeći mjesec, hoćeš li imati dovoljno da bi preživljavao ili za neke osnovne potrebe. Često mi padne na um da se bavim nečim drugim, ali gluma jednostavno koliko je stresna toliko donese i iskrene emocije i onda shvatim da sam tu jer volim ovaj posao, a previlegija je raditi ono što voliš.
Ostatak intervjua čitajte u aktuelnom izdanju magazina AZRA.
