Prilike za stolom by Goran Samardžić

Piše: Redakcija

Razvod i odvajanje od prvorođene djece meni je, poslije nekih perioda rata u BiH, bilo najnesretnije doba života.

Učio sam kako se razveden hoda, jede, spava, naziva ljudima dobar dan, selam, dobro veče.

Žena mi je indirektno poručivala da bi se hipotetički pomirila sa mnom ako bih na stomaku dopuz’o do praga i poliz’o joj noge.

E nek ti ker liže.

Nisam liz’o nikog dosad iz tog rakursa kojeg moji prijatelji filmaši zovu žabljim.

Mislim jesam,  al’ u sklopu erotske igre,  ne ultimatuma.

Olgice, sijeda bako, sećaš se?

 

Inače, puzanje do praga moje bivše kuće i nije  tako neizvodivo ako se uzme u obzir da sam od nje i tad i sad vazdušno udaljen jedva 100 metara.

Da sam onaj ker, mog’o bih odgonetati šta se tamo kuva.

Da.

A šta bi bilo da te jeseni, desetog septembra 2009., nisam istjeran iz kuće i uvaljan  u nesreću, bar kad su moja mjerila u pitanju, šta!?

Da sam se pokrio preko glave i prespav’o zadnju našu nesuglasicu Il’ unio u lice žene i zarež’o:

„Ne seri, ne bacaj na ulicu štafetu što još gori“

Ma šta gori?!  Pali šta stigne!

Ko bi bio muž mojoj sadašnjoj ženi i otac mojoj novoj djeci?!

Ja sigurno ne.

To je nedomislivo.

I pomalo jezivo.

 

Skoro svake nedjelje zadnjih pet godina  gledam kako moje dvoje djece iz prvog braka i dvoje iz drugog složno jedu i piju što se nađe na stolu.

Uh, kako volim taj monoton kadar kojem ne manjka spontanosti!

Onda se čak stariji malo igraju i maze s mlađima na kineskom tepihu, mom vršnjaku.

Za roditeljsko oko ushićujuće.

I zamagljujuće.

O Bože hvala  što se ne ujedaju i ne mrze.

Produbi to među njima i učini i da se posle moje smrti druže i vole.

‘Oćeš li?

I tišina je neki odgovor.

 

Moje prvorođeno dijete  ima 21 godinu, a zadnje rođeno  150 dana.

Složno živimo od vikenda do vikenda i pogledujemo se.

Bruji TV, pijuču mobilni, čuje se alarm komšijskog BMW-a, kojeg i vjetar pali.

Naš statusni simbol je renault KOLEOS.

Na haubi slobodno leži mačka i grije se kad nije u vožnji.

Lili laje pod stolom i njuška noge, ne znajuć’  čija je koja.

Prijateljica iz beogradske mladosti piše u mesindžer kako ja sebi ne pravim decu već unučiće.

„Moj sin u vojsci, a tvoj u pelenama, moj Samardža.“

Baš.

 

Djeca jedu hranu a ja očima njih.

Ova sreća plaćena je onomad velikom nesrećom, bar za moja mjerila, kako rekoh.

Ja se nikad ne povijem, već odmah pucam.

Pras i gotovo.

Ne slutih da dok kukah i jadah se okrenut prošlosti i uspomenama, ustvari, probijam putić u ovu budućnost koja je baš čudna i globalna.

Vojska razvedenih se širi.

Bez smisla i reda i osigurane sreće.

K’o krv po tuferu.

 

Šta to ima tako čarobno i uznemirujuće u porodici gdje si svima pa i rođenoj ženi – tata!?

Šta.

Je.. ga, ne znam.

Al’ fino je.

U ovom mom i voljenom sada ne piše šta će biti sutra.

A i da piše, ne bih čit’o.

Nisam lud.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti