Ona je jedna od najtalentiranijih i najobrazovanijih hrvatskih glumica. Pored rodnog Zagreba, glumu i pjevanje je učila u Beču i Londonu. Uz glumu, odlično i pjeva, piše pjesme i stvara muziku, te se bavi i psihologijom u okviru glumačke struke. No uloga njenog života bila je u sitcomu „Bitange i princeze“, gdje je igrala histeričnu i ne baš dobro odgojenu Irenu Drobnik. Koliko god Mila Elegović možda željela drugačije, ova uloga postala je njen zaštitni znak. Zagrebačka umjetnica sarajevskih korijena, pažnju plijeni i mimo televizijskih i filmskih studija, te teatarskih pozornica. Hrvatski mediji prate je u stopu, a imaju i razlog. U četrdeset i sedmoj godini života, Mila Elegović izgleda atraktivno i dotjerano, na čemu joj može pozavidjeti i 25 godina mlađa konkurencija. Ona se starosti ne boji, a ni mlađe konkurencije.
Kakav je bio Vaš put do uloge u seriji „Bitange i princeze“?
– To je bilo toliko davno da se toga više i ne sjećam. Ono čega se sjećam je to da sam bila zadnja glumica koja je bila na audiciji, jer sam za tu ulogu bila „kao“ prestara. Sve zagrebačke glumice koje postoje su se izredale na toj audiciji, međutim, reditelj nije bio zadovoljan. Producent je vjerovatno našao nekog svog favorita, ali reditelj nije bio zadovoljan. Onda me je reditelj nazvao i rekao: „Ti si zadnja kojoj ulogu nudim, hajde se spremi i dođi“. Pogledala sam film Woodyja Allena koji se zove „Moćna Afrodita“, gdje Mira Sorvinu igra jednu luđakinju koja stalno psuje i govori o seksu, pa pogledala “Muppet Show“ i svoju omiljenu Miss Piggy, jer Irena Grobnik vam je „spoj“, ona je jedna ljudska verzija Miss Piggy. Došla sam na audiciju i dobila ulogu.
Publika u Hrvatskoj Vas nije dobro prihvatila u ulozi Irene Grobnik.
– Prve dvije sezone sam bila jako iritantna ljudima, nisu me voljeli, po svim forumima su me pljuvali zbog vokala, glasa. Upustila sam se u avanturu, promijenila u potpunosti s tim visokim kričavim vokalom. Dvije sam godine bila pljuvana konstantno, da bih preko noći postala brand. Sada se više ne mogu riješiti lika i djela Irene Grobnik, iako mi je totalno dojadila. Svi me poistovjećuju s njom, jer se serija stalno reprizira. Bilo je divno raditi tu seriju, kažem zadnja sam dobila ulogu.
U početku prikazivanja serija „Bitange i princeze“ je momentalno prihvaćena kod bh. publike, za razliku od Hrvatske. Šta mislite da je razlog?
– Odmah je prihvaćena i u Bosni i Srbiji. Možda zbog toga što je autor serije Goran Kulenović ubacio tog bosanskog humora. On je na početku uradio nešto jako hrabro, napravio seriju „s pomakom“. Ljudi prihvataju američke serije gdje su ti pomaci nerealni. Recimo „Will i Grace“, sve te serije su malo nerealne i to je OK, a kada to napravimo u Hrvatskoj, onda je to totalna „koma“. Međutim, Goran nije htio odustati i nakon dvije godine smo od publike dobili tu ljubav natrag. Sada kako godine prolaze, ta ljubav je sve veća i veća.
U Vašem poslu jako je prisutan ageizam, s godinama glumci dobivaju manje uloga. Mora li jedna glumica kada pređe 40. godinu života, samu sebe da otpiše?
– Otpisali su oni mene još prije dvadeset godina. U tridesetoj su me otpisali, samo ja nisam žena koja će pristatati na to da je se otpiše. Jako volim starenje, ali ako znam da ću stariti dobro. Pazim na svoj život, kako izgledam, užasno pazim na svoj izgled, ali mi je fora kako starim i više se nikada ne bih vraćala u dvadesete godine, jer se ne osjećam ugroženo od djevojke koja ima dvadeset. Ono što ja imam jedna dvadesetgodišnjakinja ne može imati. Uopće, glupo je uspoređivati žene, dvije žene se ne mogu usporediti, čak ni kada su istih godina, uopće filozofija usporedbe, „ti si ovakav, ja sam ovakav, pa koji je bolji“, meni je to nerealno. Na to ne pristajem, tako da mi je život mnogo lakši. Trudim se uvijek dati svoju najbolju verziju.
Hrvatski mediji često objavljuju članke s naslovima kao što su: „Mila se pojavila na plaži i zasjenila dvadeset godina mlađe kolegice”. Laskaju li Vam ovakve opaske ili pak smetaju?
– To su sve gluposti. Ipak, ne ljuti me, jer te fotografije plasiram sama. Kada me pitate zašto ih plasiram, reći ću vam vrlo otvoreno. Zato što volim da mi se dive. To je uvijek bilo tako. Cijeli Facebook i Instagram počiva na ljudskoj ljubavi za sebe. Mi smo ljudi i narcisoidni smo i meni to odgovara. Volim reći ljudima da sam prisutna, zabavljam se time. Volim se poigravati sa sobom i s vlastitom seksualnošću. Volim provocirati, ali to radim zato što sam čovjek koji ima sve te dijelove svoje ličnosti. Ne bih bila glumica da ne volim biti u centru pažnje. To su gluposti. Volim se isticati, volim svjetla pozornice, ne vidim ništa loše u tome, dokle god se radi s osjećajem za mjeru, pristojnost i kajanje. Kažem, te vijesti mene ne nerviraju, namjerno ih plasiram onda kad to želim. To nije prečesto. Ovo sad, kad me vide na ulici, to ne mogu kontrolirati, ali svoje društvene mreže svakako. Ja plasiram ono što želim da se zna.
Je li Vas strah medija? Nisu svi dobronamjerni.
– Imala sam grozan problem. Strašno me je bilo strah i sram da mediji govore o Milinom životu. Bježala sam čak i od ljubavi, jer me je bilo strah šta će drugi ljudi reći. To je bilo prije deset godina, kada sam se toga počela rješavati. Znala sam prekidati veze zato što me je bilo strah šta će mediji reći. Tada sam shvatila da sam u velikom problemu i da moram rješavati. U jednom trenutku vi postajete rob svoje javne slike, ali sam radila na tome i sad to više nisam.
Plaši li Vas da za desetak godina nećete više dobijati uloge?
– Ne razmišljam o tome. Bavim se različitim stvarima i mnogo stvaram. Bavim se i izučavanjem mentalne higijene glumaca. Meni život otvara poglavlja i na sceni ću ostati koliko god duže mogu, ali ja prihvaćam promjene. Što mi je „ovaj“ gore spremio, ja sam spremna, tako da ne znam gdje će me život odvesti i odnijeti, ali smatram da moram prihvaćati životne faze. Volim gledati mlade ljude kako igraju. Glupo je reći: „Ljut sam na mlade ljude, jer mladi ljudi glume“. Pa normalno je to, i treba da su u centru pažnje mladi ljudi, oni su došli, oni su tu. Ja sam imala svoje vrijeme i odradila sam ga, sada je red na nekog drugog. Ja se života ne bojim i ne treba ga se bojati.
Imali ste razvod i vrlo ste „lijepo“ i ugodno prošli kroz njega. Vjerujete li više u tu instituciju?
– Brak je jako lijepa stvar. Vjerujem u njega i apsolutno mislim da je predivno iskustvo koje sam imala. Bila sam udata za krasnog čovjeka, za krasnog džentlmena. Sretna sam što se još mogu na njega osloniti. Naša veza je završila u smislu, braka, ljubavi i erotike, ali sam sada u jednoj, tako reći familijarnoj vezi.
Vaš privatni i poslovni život uglavnom je vezan za Zagreb. Za neke ljude je Zagreb previše konzervativna sredina, za druge je jedna liberalna oaza, liberalniji od Sarajeva u nekim momentima.
– Rođena sam u Zagrebu kao i moj tata, dok je moj djed rođen u Sarajevu, tako da imam sarajevske korijene. Jako sam emotivna kada dođem u Sarajevo. Ipak, ja jako volim Zagreb, on ima tako jednu građansku kvalitetu, koja bez obzira na sve promjene nije nestala, jako je urban, oduvijek je bio i oduvijek će biti. A Sarajevo je nešto potpuno drugo, jako osjećam da je u njemu jedno križanje svjetova. To križanje svjetova je tako fascinantno, tako dobro, taj sudar Istoka i Zapada je fantastičan.
Šta Vas iznervira u jednom danu?
– Može me samo iznervirati moj gubitak samokontrole, ne volim kad gubim kontrolu nad svojom reakcijom. Ne volim se ljutiti na druge, ne volim biti negativna, a ponekad se dogodi da to jesam.
Kako izgleda Vaš radni dan?
– Dižem se oko šest i trideset, ide najprije meditacija, onda hrana i onda obično stvaram, pišem ili komponujem ujutro do devet. Zatim odlazim u teretanu, te nakon toga na probu, slijede ručak, susreti i sastanci, moje popodne je rezervirano za različite poslove i navečer, naravno, predstava.